KRITIKA : Dražen Ilinčić - 'Berlinski ručnik' (Fokus komunikacije, 2006.)

Prije nešto više od godinu dana, sudjelujući u jednoj HTV-ovoj emisiji uživo, isprovociran homofobnim ozračjem u hrvatskom društvu ali i istim takvim ozračjem među sudionicima te emisije, Dražen Ilinčić napravio je tzv. coming-out i otvoreno se deklarirao kao homoseksualac. Isti taj četrdesetogodišnji novinar nedavno je objavio roman homoseksualne tematike koji je zapravo prvi roman te vrste u Hrvata. Koliko to govori o stanju u domaćoj nam književnosti (i njezinoj povijesti, uostalom), ali i o dosegnutom stupnju tolerancije spram drukčijih u našem društvu, ne treba posebno naglašavati. Nakon čitanja ''Berlinskog ručnika'' stječe se dojam da je autoru puno manje na pameti bio literarni uspjeh i kvalitativni dosezi, već da mu je pri pisanju romana prvenstvena namjera bila barem malo pridonijeti većoj prihvatljivosti istospolne ljubavi u hrvatskom društvu. Odnosno, pisanje ovoga romana nadaje se logičnim korakom dalje nakon autorova javnog come-outa, a u cilju smanjenja homofobnog ozračja u društvu.

Poznavatelji Ilinčićeva rada na televiziji uočit će da je ''Berlinski ručnik'' potpuno na tragu njegovih maštovitih, šarmantnih, autoironijom obojenih TV kolumni iz emisije ''Pola ure kulture''. Njegovi su TV prilozi redovito do detalja scenaristički utanačeni i često izloženi u formi svojevrsne televizijske kratke priče, a u rjeđim slučajevima, kad nisu fabularizirani, onda su izloženi u obliku kakvog mini TV-eseja. No bez obzira na izvedbeni oblik, ti su kratki klipovi uvijek u velikoj mjeri subjektivizirani (pa su često čak i snimljeni uporabom tzv. subjektivnog kadra, koji nam kroz okular kamere donosi motrište pripovjedača, odnosno autora priloga) te obilato obojani autoironijom i humorom na vlastiti račun, ali uvijek vrlo domišljati, pomno razrađeni te izloženi i prokomentirani na kultiviran, vrlo elokventan način. Iako sve te odrednice krase i njegov roman, kompozicijska struktura je u ovom slučaju ipak vrlo labava i dojam improvizacije je osjetniji nego kod Ilinčićevih TV priloga.

''Berlinski ručnik'' kroz niz kratkih fabularnih jedinica donosi brojne eksplicitne opise istospolne muške ljubavi, ali i introspektivne dionice u kojima junak kroz razne aspekte tematizira i sagledava homoseksualnost, te položaj gay pojedinaca u našem društvu, a sve to uvijek izloženo kroz pripovjedačevo prvo lice i u ispovjednom tonu. Također su česte i kratke esejističke dionice od kojih se jedan dio referira na autorove književne idole – Geneta i Houellebecqua, dok nas ostatak tih zapisa bedekerski informira o berlinskim gay punktovima ili internetskim gay portalima. Iako ispovjednog tipa, protagonistovo je izlaganje lišeno moraliziranja i optuživanja društva zbog konzervativnosti, kao što je lišeno i samosažaljenja zbog neslobode uvjetovane društvenom proskribiranošću i nerazumijevanjem okoline. Sve to Ilinčić je izbjegao oplemenjujući svoj rukopis autoironičnom humornošću koja je umnogome srodna humoru Woodyja Allena – radi se o sličnom tipu simpatične, rafalne brbljavosti, uz često direktno obraćanje čitatelju i povremene pop-kulturne reference, te uz inteligentni humor uglavnom usmjeren na samoga sebe, a koji nikako nije ziheraški i za široke mase.

No optuživanja okoline i samosažaljenja u romanu nema iz još jednog razloga – protagonist je naime dobrostojeći, situirani intelektualac dovoljno debelog bankovnog računa koji mu omogućava česte izlete u rajeve i oaze berlinskih homoseksualnih sauna gdje, bar na kratko, može zaboraviti hrvatsku homofobnu rigidnost i uživati u ''slobodnoj muškoj ljubavi''. Upravo uslijed toga roman je lišen i dublje subverzivnosti, koja se u ovom slučaju ne odmiče dalje od šokantnosti koju će kod nekih možda izazvati eksplicitnost brojnih opisa homoseksualne muške ljubavi. No ipak, bez obzira na protagonistov hedonistički bonvivanski svjetonazor, a koji, kako autor objašnjava, izvire upravo iz proskribiranosti - pa kad su im, kako kaže, onemogućene ili otežane normalne veze ili brakovi, onda homoseksualci uzimaju ono što se nudi, odnosno brzi, anonimni, jednopotezni seks – ali također proizlazi i iz autorove tvrdnje da su muškarci prirodno skloniji promiskuitetu, roman je u svojoj drugoj polovici bitno obilježen i sumornijim tonovima. Povremeni tmurniji ugođaj (koji najviše obilježava sam kraj romana) prvenstveno je izraz protagonistove usamljenosti i nerealizirane težnje za stalnim partnerom, kao i njegove neutažene prirodne potrebe svakog čovjeka da voli i bude voljen, što vrlo česti ali kratkotrajni seksualni susreti ipak ne mogu kompenzirati. S time u vezi u romanu imamo i jednu suvišnu i potpuno neočekivanu epizodu pokušaja samoubojstva koja u rukopis kao da je na silu ugurana, a kako bi se odagnao eventualni dojam prenaglašene nepretencioznosti i prevelike usmjerenosti na hedonističke užitke.

Ipak, Ilinčić se svakako pokazao kao vrlo elokventan, pismen i inteligentan pisac, usudio bih se čak reći – s obzirom na odabranu tematiku – možda i previše nekonfliktan i benigni autor; a njegov izričaj odlikuje obilje iskričave duhovitosti, uz uistinu rijetke primjere nesretno odabranih rješenja (ustvari, zapazih samo jedan zbunjući primjer: ''jebozovne crne tenisice'').

Unatoč manjkavosti koje prvenstveno proizlaze iz prelabave strukture i izostanka čvršće fabularne okosnice, odnosno autorove neambicioznosti (u izvedbenom pogledu), ''Berlinski ručnik'' ipak je dobrodošao pokušaj beletrizacije u našoj književnosti gotovo pa nepostojeće tematike istospolne ljubavi.

Led je probijen i sad nam ostaje strpjeti se do nekog ozbiljnijeg i ambicioznijeg romanesknog ostvarenja gay tematike ...

(napisao Božidar Alajbegović, prosinca 2006.
objavljeno na Kupus.net)