KRITIKA: Ivan Vidić - 'Gangabanga' (AGM, 2006.)


Hrvatsku književnu situaciju s početka dvijetisućitih obilježile su prve prozne knjige dotadašnjih pjesnika, a 2006. godina pamtit će se, između ostalog, i po prvim romanima autora koje smo dotad poznavali kao vrsne dramatičare. Početkom 2006. Ivana Sajko ugodno je iznenadila romanom 'Rio bar' , a pretkraj godine dobili smo i prvi roman još jednog dramskog pisca, Ivana Vidića.

''Pisanje je za mene teritorij bijesa, teritorij borbe u kojem neprestano pokušavam izmaknuti modelima i prisilama, ne samo kroz ono o čemu pišem, već i kako pišem'' riječi su Ivane Sajko iz jednog intervjua, a nakon čitanja Vidićevog romana 'Gangabanga' iste bi se riječi mogle pripisati i njemu, uz jednu malu, ali znakovitu razliku. Vidić nije ništa manje buntovan od svoje šest godina mlađe kolegice, ali njegova buntovnička radikalnost ipak ostaje na razini sadržaja i teme, dok Ivana Sajko, osim tematski, svoj aktivizam artikulira i strukturalno, na planu forme, a to čini posezanjem za žanrovskim hibridima i kombiniranjem različitih autorskih postupaka i pripovjednih modela e kako bi otklonom od jednoobraznosti i ustaljenih modela naglasila svoj otpor protiv svakog ukalupljivanja i stege. Ivan Vidić, slično kao Mujičić Artnam u svom romanu 'Pet litara benzina', za nosećeg protagonista uzima bivšeg branitelja kojemu je, narodski rečeno, 'puna kapa' i koji odlučuje 'uzeti stvari u svoje ruke'. No, dok Artnamov antijunak uzročnike sveopćega zla vidi u medijima, Vidićev se urbani gerilac okomljuje na katedralu konzumerizma, trgovački centar, kojega je i sam zaposlenik (iz razloga boljeg upoznavanja neprijatelja, naravno).

Predbožićno je vrijeme 2002. godine i potrošačka je groznica na vrhuncu, blagajna trgovačkog centra je prepuna i idealno je vrijeme za osvetničku akciju preraspodjele društvenih sredstava – pljačkom šoping centra oduzeti bogatima kako bi se dalo siromašnome sebi i svojoj životnoj družici. No, planiranje, priprema i izvršenje pljačke tek je fabularni okvir kojega Vidić ispunjava brojnim upečatljivim i tematski vrlo raznorodnim esejističkim dionicama, a koje predstavljaju okosnicu i zapravo, osnovni razlog postojanja njegova romana. Esejiziranje se pritom iskazuje i najosjetnijim balastom, jer prekobrojne esejističke digresije narušavaju fabularnu arhitektoniku a čitatelj prečesto gubi pripovjednu nit.

Teško je i samo nabrojati s čime se sve Vidićev junak u tim esejima obračunava i na koga se sve narogušio, a još je teže pronaći društveno-socijalnu devijaciju kojoj je ostao dužan! No, u svojim kritičkim opservacijama ipak je najoštriji prema primitivnom kapitalizmu na hrvatski način, razularenom konzumerizmu osiromašenog građanstva, političkim strankama, Crkvi, medijima i globalizaciji. Pritom nimalo ne preza od vulgarnosti i psovki, politička mu korektnost nije ni u primisli, a za one ne preveć brojne slučajeve kada zagnjavi moraliziranjem, dociranjem i didaktičnošću na razini pamfleta iskupljuje se obilnim dozama duhovitosti i ironije kojom je obložen njegov bijes. Honorirati svakako treba i nekoliko maestralnih prikaza snomorica, snoviđenja i burroughsovskih, narkoticima i alkoholom uzrokovanih fantazmagoričnih halucinacija. No, onkraj svih eksplikacija kritičnosti i verbalne erupcije nezadovoljstva, najsubverzivnija je poruka romana dana kroz korištenje organiziranog kriminala kao oruđa revolucionarne borbe protiv legaliziranih, korporativnih pljačkaša.

Osim na pojedine stvarne osobe i događaje iz života tranzicijske Hrvatske, Vidić se referira i na neke od svojih književnih uzora. Neskrivenim posvetama Dragoslavu Mihailoviću i Thomasu Bernhardu kao vrlo vjerojatnim literarnim liblinzima on duhovito kontrapunktira ironiju na vlastiti račun, sprdajući se sa svojom dramom 'Octopussy' koja, u vrijeme u koje je smjestio radnju svog romana, upravo započinje svoj život na pozornici zagrebačkog HNK. Autorova dramska poputbina, osim u vrlo uvjerljivim i životnim dijalozima, očituje se i u previše površnom tretiranju likova – dok se noseći protagonist ispostavlja pukim glasnogovornikom autorovih ideja, ostalih nekoliko pobočnih likova ostaju na razini skica i nedovršenih portreta, što bi mogao biti odraz Vidićeve navade (kao pisca dramskih tekstova) da glumcu prepusti zadatak udahnjivanja osobnosti likovima.

Sam tijek pljačke odrađen je po uzoru na holivudske filmske uspješnice što uključuje jedan prilično traljavo izveden fabularni obrat, ali i ironijom natopljen način rješavanja problema neželjenih svjedoka i ucjenama sklonih suučesnika. Naravno, ironije nije lišena niti završna rousseauovska promjena životnog okruženja, a cinizam i subverzija iščitavaju se i u činjenici da se zločin, kako vidimo, ponekad ipak isplati. Vidićeva 'Gangabanga' zabavna je i vrlo sarkastična literarna replika na hrvatsku 'ko je jamio, jamio je' svakodnevnu zbilju.

(Napisao Božidar Alajbegović,
objavljeno u Vijencu, broj 342, 12.04.2007.)