Netko je, u noći 20. kolovoza 2003. godine, ubio Emanuela Pongračića, liječenog pitiespijovca, na posebno okrutan način, utjeravši mu rukavicu naočala Ray Ban kroz oko sve do mozga. Ali to je tek začetak pletera raznih smrti u mirnoj ulici s drvoredom. Tko je tu prav, a tko kriv, živimo li s ubojicama ili je za sve kriva globalno poremećena, pregrijana klima?

Prvi roman Nade Gašić, 'Mirna ulica, drvored' portretira stanovnike jedne ulice i daje vedutu Zagreba – grada metropolitanski raznolikog i provincijski isključivog, licemjernog i okrutnog – tako dobro i uvjerljivo da ćete se iz njega poželjeti preseliti, unatoč miru i drvoredu. Ipak nemojte, svi gradovi su slični, život se uglavnom odvija zaklonjen u stanovima. Problem počinje kada ulica počne ulaziti u stanove. Bez kucanja.
Naime, gradovi su samo kamene tvorevine, nevine po definiciji. Duh i odgovornost daju im stanovnici, u demokraciji birači, a u mirnoj ulici to su nerealizirani špijuni, gospođe koje traže samo svoj mir, homoseksualci u dubokoj ilegali, ostarjeli kvartovski frajeri, ubojice s jutarnje mise, shizofreničari, policajci, ljudi bez domovnice … panoramski promotreni, uvećani i razlučeni, zatečeni u komediji i paklu svojih svakodnevica.
Sitnozrnatu pak panoramu ovog romana čine dnevnički zapisi i crteži, transkripti snova, birokratski zapisnici, SMS-ovi – rijetko viđeno funkcionalno-stilističko obilje koje nikada ne prelazi u egzibicionizam ili apstrakciju – sve skupa šaren i raznorodan materijal koji kao da je pokraden sa štrika za veš. Materijal je to šareniji od stanovništva ulice, od stanovništva kojega gro još nekako stane u građansko odijelo, ali ne i u djelo. Sitne duše i malograđani tiho marširaju, zato drvored postaje četverored, a mirna ulica slika nasmiješenog lica. Bez obraza.

O autorici

Nada Gašić rođena je 27.10.1950. u 7,55, u Splošnoj bolnišnici Maribor. Preko Ilirske Bistrice prenijeli su je u Zagreb gdje je od 1952. pohađala i završila vrtić, osnovnu školu i gimnaziju. Studirala je i diplomirala sociologiju i nekadašnju jugoslavistiku (današnju kroatistiku), na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. 1975. dva je semestra bila lektor hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu Karlovog univerziteta u Pragu, a do 1978. bila je stipendist češkog Ministarstva kulture na izvanrednom studiju češkog jezika. Na Karlovom je univerzitetu doktorirala slavenske književnosti i obranila disertaciju Praška skupina hrvatskih studenata na začetku hrvatske moderne. Doktorat je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nostrificiran kao ekvivalentan doktoratu znanosti. Titulom se koristi samo u krajnjoj nuždi. Kratko je radila u Zavodu za kulturu Hrvatske, a od 1980. pet je semestara radila na Filološkom fakultetu Univerziteta u Sankt Peterburgu kao lektor hrvatskoga jezika u zvanju docenta. Držala je i predavanja iz suvremene hrvatske književnosti i, po vlastitom izboru, blok predavanja o slovenskom pjesniku Edvardu Kocbeku.
Od 1982. do 1985. ponovno predaje u Pragu na Karlovom univerzitetu i gostuje jedan semestar na Univerzitetu u Brnu. Bila je suradnica profesora Vladimira Anića od prvog izdanja Rječnika hrvatskoga jezika, Rječnika stranih riječi, Enciklopedijskog rječnika, do posljednjeg izdanja Anić-Silićevog Pravopisnog priručnika. Nakon višegodišnjeg rada, 1996. objavila je prijevod Dobrog vojnika Švejka kojim je, specifičnim izborom konstruiranog zagrebačkog žargona, upoznala hrvatsku čitalačku publiku da trgovac ukradenim psima nije govorio sofisticiranim književnim jezikom. Prevela je i Mošinu dramatizaciju istog djela. Uredila je i priredila pedesetak knjiga, čime se i danas bavi. Ovo joj je prvi roman. Živi u Zagrebu u jednoj od mirnih ulica s drvoredom.