Cinično ustvrdivši da se istinu, kao i sve druge ljudske vrijednosti, može odgađati beskonačno, Martin Amis u svojim memoarskim zapisima "Koba Grozni" tematizira smrt dvadeset milijuna nevinih u monstruoznom gulagu 20. stoljeća, Sovjetskom Savezu, od 1917. do 1953.
Osvrćući se na Šalamova, Babelja, Nabokova i druge velike ruske pisce, doći će do drastičnih zaključaka: oni, naime, i protiv svoje volje, u svojim djelima ispisuju studije tiranije čije su žrtve bili. Teror o kojem čitamo na svakoj stranici ove knjige, po Amisu, posljedica je sulude Diktatorove logike po kojoj nijedan pojedinac ne može podnijeti ukupnu masu države.

Upoznavanja s zločinima u staljinističkoj Rusiji ispričana su kroz tri generacije, počev od Bernarda Showa, preko Martinova oca Kingsleyja, do ljevičarskih aktivista u Martinovoj generacije. Amis strasno i iznimno osobno priča o režimu koji je ubijao svoje najodanije podanike, pitajući se zašto je Staljinovo zlo manje od Hitlerova, ali našavši se u sukobu i s političkom mišlju svoga oca, zadrta ljevičara, i s oxfordskim krugom ljevičara koji su ignorantski gledali na Staljinovo "prakticiranje" komunizma, slijepo se držeći svog ideološkog kursa.

"Koba Grozni" sugestivno je svjedočanstvo o monstruoznoj gozbi ljudi, teroru kojem teško da možemo naći usporedbe u ljudskoj povijesti i mračnom umu Diktatora-ubojice.