Pjesnikinja, prozaistica, radiodramatičarka, esejistica, prevoditeljica, Irena Vrkljan djeluje na hrvatskoj književnoj sceni već više od pedeset godina. Svoj uspješan književni i umjetnički put započela je u okviru generacije "Krugovaša", kojima pripada dobno i poetički. Velikim i estetski respektabilnim opusom, od mladenačke nadrealističke poezije do autobiografske proze prepoznatljiva narativnog rukopisa, Irena Vrkljan ugradila je svoj trajan doprinos u hrvatsku književnost i kulturu. Svojom najnovijom knjigom DNEVNICI ZABORAVLJENE MLADOSTI (1957.-1966.) Irena Vrkljan odvodi nas u vrijeme iznimne kulturne živosti Zagreba, ali ujedno i teško vrijeme za nekoga tko je bio građansko dijete, a nije bio u Partiji.

'Dnevnik zaboravljene mladosti' Irene Vrkljan daje nam sliku jednog vremena, sliku jedne generacije i ženske misli, progovara o kraju iluzija, o ondašnjoj dominaciji muških stavova i velikom prijateljstvu s Melitom i Miljenkom Stančić, čiji je atelijer usprkos čestim polemikama o životu i umjetnosti bio jedini otok sigurnosti gdje je Irena mogla biti ono što je oduvijek bila i što danas jest – velika književnica.
Irena Vrkljan opisuje prijateljstvo i veliku simpatiju Bele Krleže prema njoj, diskusije i razgovore vođene na Gvozdu u Krležinu domu. Upoznat ćemo mnogobrojna imena književnosti i likovnih umjetnika: Marijana Matkovića, Marka Ristića, Nadu i Tonka Šoljana, Juru Kaštelana, Dinu Radojevića, Koku Tanasković, Picelja, Murtića, ljetovanja u Rovinju s filozofom Lefebvreom, gospođom Clarom Malraux, čija je kći najbolja prijateljica Francoise Sagan. Saznat ćemo zašto je bila zabranjena Piceljeva izložba, zašto su Murtićevu izložbu nakon njegova dolaska iz Amerike umalo proglasili zabranjenom!
U knjizi Irena opisuje i svoj prekid sa Zvonkom Golubom, zaposlenje na televiziji, snimanje sjajnih filmova o našim književnicima, odlazak u New York i Boston, posjet zadimljenim malim dvoranama New Orelansa, slušanje jazz svirača i pjevača, oduševljenje kreolskim bluesom, prisilno vraćanje u Zagreb zbog sestrine bolesti, smrt oca, odlazak u Berlin.
Irena piše "o onima koje sam voljela, a ne o onima koji su mi štetili". Pisanje Irene Vrkljan uvijek je vezano uz temate ljubavi - ljubav kao odnos dvoje odraslih ljudi, ljubav kao odnos između sestara, između roditelja, između roditelja i djece. Ljubav kao odnos prijateljstva, ljubav kao komunikacija. Kako sama Irena kaže: Zaborav je nešto protiv čega se borimo cijelog života, pa je i pisanje bitka za pamćenje. Jer ono što je zapisano, nije zaboravljeno.