KRITIKA : Andrzej Stasiuk - 'Devet' (Fraktura, 2004.)

Nakon što je snimio 7 dugometražnih filmova i jednu epizodu iz omnibusa, svoj slijedeći celuloidni uradak Federico Fellini je naslovio prema rednom broju koji zauzima unutar njegova opusa – «Osam i pol». Poljski književnik Andrzej Stasiuk istom se metodom poslužio pri naslovljavanju svoje devete knjige po redu, mada u njegovom romanu «Devet» (originalno objavljenog godine s tri devetke - 1999.) nema nimalo fellinijevske razigranosti i groteske kao niti amarcordovske nostalgije, već samo sivilo, turobnost, depresija, rezignacija i beznađe.
Kroz roman pratimo ukupno 9 likova (opet brojka iz naslova), ali isto ih je tako moglo biti 19 ili pak 99, jer kod Stasiuka svi su oni samo statisti, tek puki prolaznici ulicama grada, suvremene posttranzicijske Varšave koja je zapravo glavni akter i protagonist romana. Iako je Varšava poprište događanja (sitni trgovac bježi varšavskim ulicama pred utjerivačima dugova, tražeći pomoć kod brojnih poznanika), Stasiuk tom gradu odriče ulogu objekta-kulise i čini ga subjektom priče, a ljudski su likovi nevažni, neprofilirani i bez osobnosti (autor ih imenuje samo kad je krajnje nužno da bi radnja bila shvatljiva, dok su najčešće samo “on” ili “ona”), jer to devetero ljudi samo su neki iz gomile “što plivaju gradom kao okomite ribe”. Sve su to luzeri, marginalci, sitni prijestupnici, predstavnici varšavskoga polusvijeta, žrtve i ispljuvci tranzicijskih nepogoda koji bi “izranjali nakratko iz prostora, a potom bi se prostor ponovo za njima zatvorio i, iako su bili vidljivi i u pokretu, podsjećali su na umrle u potopljenom gradu”.

Stasiuk dokumentarističkom cinema verite metodom bez zadrške penetrira i uvodi nas u mikrosvijet njihova luzerskog bivanja, isporučujući nam fragmente tih života da bi ih na koncu naprasno bešćutno napustio, bez zaokružene priče ili raspleta. Takvim otvorenim krajem autor naglašava njihovu elementarnu ljudsku nebitnost, zamjenjivost i prolaznost na ulicama Grada koji je stvarna okosnica, temelj i konstanta, i koji je kod Stasiuka živo biće, koje pulsira, diše i treperi, "a zgrade mu drhte kao da asfaltna koža grada želi sa sebe stresti kuću". Ljudske su egzistencije besperspektivne, besciljne, njihovo je bivanje vremenski ograničeno, a tu su se slučajno, kratkotrajno zatekli i postoje samo da bi ispunili gradsko krvožilje, i poput tamnocrvene guste tekućine žilama, kolali zapuštenim gradskim ulicama i trgovima, i napučivali mu tramvaje, autobuse, kolodvore, stanove i mračne zakutke.

Kao i u Slovačkoj Petera Pištaneka (roman «Rivers of Babylon», izd. AGM, Zagreb 2004.) , i poljski se kapitalizam u romanu «Devet» također svodi na nemilosrdnu borbu za opstanak u kojoj dominiraju i pobjeđuju oni bez skrupula, bešćutni i bezobzirni – svodnici, dileri, kriminalci i mafijaši, ali od slovačkog kolege Stasiuka ponajviše dijeli njegova XXL porcija pesimizma. Stasiukova proza lišena je Pišt'anekove ironije i vrckavosti, kod njega nema stripovske otkačenosti, niti karikiranosti i crnog humora, ali iako je nad Stasiukovom Varšavom “nebo mutno, boje dima”, “zrak periferije ima okus ugljena, cigla boju zgrušane krvi”, a “sivi blokovi zgrada vise s neba poput tamnosivih izbušenih zastora – oblaci i zidovi u istoj boji” dok “djedica na klupi izgleda poput stare krojačke lutke” , ipak njegovom mračnom, slojevitom i sugestivnom rečenicom svako malo proplamsa i zabljesne lirska, poetična iskra. Baš poput onih što frcaju pri dodiru tračnica sa hladnim, oporim metalom varšavskih tramvajskih kotača.

A baš kao što svake godine na Bloomsday horde Joyceovih poklonika hodočaste dublinskim postajama njegovoga «Uliksa», nanese li vas put u Varšavu prokrstarite i vi Jaltunskom i Marynarskom, potražite Zoliborz, odahnite bar na kratko pod platanama Ujazdowskih aleja, zašutite na obalama Visle ..., i u društvu Stasiukovih Pawela i Jaceka oslušnite na kratko zvukove varšavskih ulica, “trenutnu tišinu Nowogrodzke, šum Krucze, neprestani žubor rotora, koji nikad ne tone u san, osim možda na trenutak prije svitanja, ali i tada sopće poput velikog bolesnog dušnika, i ti zvukovi podsjećaju na to da su nebo i prostor beskonačni, da će sve proždrijeti, progutati, i nijedan TIR s istoka, nijedan konvoj iz Reicha neće uspjeti šmugnuti s nekim ljudskim glasom, ništa, samo jeka među kamenjem, lupa smetlarskih kamiona, dozivanje, fijukanje vjetra u tramvajskim žicama, podzemni jauci vlakova, tuljenje auta i cviljenje na zavojima dok pokušavaju jedan drugoga uhvatiti na skliskoj od magle petlji u Solecu, pa onda nestaju u tami Wislostrade, a od rijeke se odbijaju zvukovi i svjetla kao da je napravljena od tankoga lelujavog metala, i odatle nesanica, odatle beskonačnost svijeta u kojem svako govno može rasti do granice iza koje postaje nevidljivo.”

(Napisao Božidar Alajbegović, srpnja 2005.
objavljeno na Lupiga.com)