KRITIKA : Olja Savičević Ivančević - 'Nasmijati psa' (AGM, 2006.)

Većina hrvatskih izdavača objavljuje samo one knjige za koje dobije financijsku injekciju od Ministarstva kulture pa je unatoč brojnosti nakladnika mladim autorima danas iznimno teško doći do prve knjige. Iz tog je razloga prije nešto više od godinu dana Matičin dvotjednik za kulturu »Vijenac« u suradnji sa zagrebačkim izdavačem AGM-om pokrenuo prozni i poetski natječaj za autore mlađe od 35 godina koji pobjednicima kao nagradu donosi ukoričenje. Zbirka priča 'Nasmijati psa' rezultat je proznog ogranka tog natječaja, a 22 priče sakupljene u njoj potpisuje 32-godišnja Splićanka Olja Savičević-Ivančević. Olja iza sebe već ima tri poetske zbirke (od kojih je prvu objavila još kao četrnaestogodišnjakinja), a 'Nasmijati psa' njezin je prozni prvijenac.

Već sam naslov, svojom štulićevskom asocijacijom, sugerira pop-referencijalnost kao jedno od temeljnih obilježja većine priča, što se čitanjem i potvrđuje. Osim što se u pričama često referira na glazbene idole svoga odrastanja, parafrazira stihove nekih od njih (Haustor) ili čak fabulu priče temelji na motivu iz pjesme Nicka Cavea (Christina The Astonishing) autorica također neke od priča strukturira stripovski (priča Z-majka u epizodi: fantomska gospođa Ukurcija) ili po uzoru na filmske žanrove noir-krimića (priča Vilma Gjerek, mučena strastima, priziva ljubav i očekuje smrt), odnosno tzv. filmove ceste (priče Cesta, paviljoni, Djetinjstvo režisera filmova ceste, Poslovni put u Tamburu). Međutim, unatoč prepoznatljivosti žanrovskih motiva i situacija, autorica u većini slučajeva uspijeva izbjeći déja-vu-efekt služeći se suptilnim postupkom očuđenja — bilo uporabom dječjeg, infantilnog pripovjedača, bilo crnohumornom duhovitošću ili pak laganim otklonom u apsurd i fantastiku.

Sve su priče urbano ambijentirane, a većina ih tematizira djetinjstvo i odrastanje iz ženske perspektive. No, kad to i nije iz dječjega kuta, nego s vremenskim odmakom, opet je potpuno u skladu s naslovom jedne od autoričinih pjesničkih zbirki — Vječna djeca akteri su većine priča, koji i u zreloj dobi na život još gledaju ležernošću zanesenjaka, sanjarski, sa još neusahlim porivom za pustolovinom i barem privremenim bijegom od obveza. Ali ponekad je, zbog protoka godina, ipak potreban i izvanjski poticaj — npr. šetnja psa u naslovnoj priči — kako bi se skriveno dijete trgnulo i sivilo svakodnevice odraslosti osvježilo kolorističkim šarenilom djetinjstva.
No, zbirka sadrži i priče duboko usidrene u zbilju te lišene eskapizma i nostalgije, u kojima se tematizira anoreksija, narkomanija, starenje, samoubojstvo, bolest i homofobija. No, i takvi su primjeri redovito depatetizirani, cijepljeni od moralizatorstva i dociranja te obvezno omekšani crnim humorom. Kod Olje Savičević-Ivančević satirizacijski je poriv očit, ali njezina anarhičnost nije gruba, ogorčena ni prevratnička, nego zanesenjačka i optimistična, svakako bliža bonvivanskom hedonizmu negoli pesimističnom fatalizmu.

Poetski habitus i pjesmotvorno iskustvo autorica uglavnom prigušuje, ali to pozornu čitaču ipak ne izmiče, a prepoznaje se u ekonomičnosti i eleganciji izričaja te ritmičnosti rečenica. No, ipak su tu i dvije vrlo uspjele, iznimno poetične priče koje slobodno možemo opisati kao svojevrsnu poeziju u prozi, a u kojima Olja Savičević-Ivančević iskazuje dvojinu pjesničke osobnosti – lepršava zaigranost i nesputana, zanesenjačka maštovitost zaključne priče Zabava za dokone kćeri naspram ganutljivoj, melankoličnoj suptilnosti Vrelih snjegova kolovoza. Uz te dvije priče vrhunci zbirke svakako su filmovima on-the-road nadahnute Cesta, paviljoni, Poslovni put u Tamburu i Djetinjstvo režisera filmova ceste, na stvarnom događaju temeljena Pederi (koja atmosferom pomalo zaziva Ammanitijevu uspješnicu Ja se ne bojim) te uvodna Moglo bi se reći da je ovo priča. Potonja nas priča – po osobnom sudu i najuspjelija u zbirci – metafikcionalnošću i ironizacijom odnosa autor-pripovjedač podsjeća da je autorica apsolventica postdiplomskoga studija književnosti. No, unatoč očiglednoj pripovjednoj osviještenosti i znanju, njezine priče lepršave su, zaokružene, efektne i duhovite prozne minijature, cijepljene od akademske suhoparnosti i pretencioznosti kakva bi se od skorašnje magistrice književnosti mogla očekivati.

Ipak, kao i najveći broj kratkometražnih prvenaca uostalom, zbirka Nasmijati psa nije potpuno ujednačena, a njezinu koherentnost razbija nekoliko nedovoljno razrađenih priča (Ukočene krafne, Amerikandrim, Profesionalni Cyrano), koje se zasnivaju tek na duhovitoj dosjetki, ali se autorica ne trudi odmaknuti dalje od toga. Priča se Muha pak, nažalost, od posvete idolima odrastanja postupno pretvara u kontraproduktivnu mistifikaciju uvelike obilježenu za ostatak zbirke potpuno neprimjerenim, kičastim sentimentalizmom, prispodobivim kakvoj nezreloj šiparici, a ne ironičnu odraslom vječnom djetetu kakvom se Olja Savičević-Ivančević u ostalim pričama p(d)okazuje.
Sve u svemu Nasmijati psa nepretenciozna je, raznovrsna i simpatična zbirka u kojoj autorica s lakoćom mijenja žanrove, vješto fabulira, efektno poentira te osvaja lepršavom ležernošću i pomaknutom humornošću.
Hoćemo još... i to što prije!

(Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u Vijencu, broj 331, studeni 2006.)