'Ta zasljepljujuća odsutnost svjetlosti' roman je o jednom od najstrašnijih zatvora. Ova potresna priča ispripovijedana u prvom licu, iako nije biografija, govori o dvadesetogodišnjem zatočenju grupe pobunjenika protiv marokanskog kralja Hasana II. Bolna, pamtljiva, duboka Salimova priča o zatočeništvu u malenoj ćeliji, o borbi da očuva ljudskost, da sačuva bit čovječnosti u sebi, da preživi ono što je nemoguće preživjeti jedna je od onih koje određuju sudbinu umjetnosti.

Tahar Ben Jelloun u romanu 'Ta zasljepljujuća odsutnost svjetlosti 'ispisao je knjigu bez koje je nemoguće razumjeti strahote bilo koje diktature.
Nagrađen nagradom IMPAC 2004. godine, preveden na sve svjetske jezike, ovaj roman trajni je spomenik patnjama, ali još više slobodi i snazi vjere u čovjeka.

Autor je namjeravao stvoriti književno djelo koje polazeći od stvarnih događaja živi vlastitim životom i istinito zrcali ljudski život i njegove ubojite zakonitosti, bez milosti i civilizirane ideje pravde. U tome je i uspio.
Corriere della Sera

Zadivila nas je jezična jasnoća i ljepota romana, formalna suzdržanost koja mu daje profinjenu moć, predanost strahovitoj temi, strastveni prikaz ljudske duše i želje za opstankom.
Iz obrazloženja ocjenjivačkog suda Međunarodne književna nagrade IMPAC Dublin

Iako razotkriva varalice, ubojice i mučitelje odgovorne za Tazmamart, knjiga se odbija baviti njima. Iako je ispričana u prvome licu, nije autobiografija. Iako je formalno roman, lišena je, kao i njezin protagonist, svake utjehe života. (...) Ovo nije odavanje počasti ljudskome duhu, već pokušaj jednoga čovjeka da rasvijetli istinu drugoga.
The Guardian

Pripovijedajući ovu bolnu priču s poštovanjem i sućuti, nalazeći nadzemaljsku ljepotu u dostojanstvenoj patnji, otporu i duhovnosti, Tahar Ben Jelloun nastoji poraziti neznanje i okrutnost.
Booklist

Ova potresna priča o gubitku i poniženju zastrašujući je podsjetnik na gotovo bezgraničnu ljudsku sposobnost da čini zlo.
Publishers Weekly

Njegova je knjiga veličanstvena. (...) Ovo je djelo poema o rupi u zemlji koja ne ostavlja prostora za život, a ipak pripovjedača održava na životu, gurnutog u bestjelesno stanje, gdje mora uvijek ponovno izvještavati o tijelu i njegovu razaranju. "Sjećati se znači umrijeti." Nadati se također. Između potisnutog jučer i nedostupnog sutra ipak ostaje majušna pukotina. Dovoljno široka za osamnaest duša živih mrtvaca. I za mračno jasnu knjigu.
Die Zeit