'Donnie Darko' filmski je prašnjavi tavan (ili podrum), uspomenama krcat na one divne, a sad već tako davne dane odrastanja, u mom slučaju “odrađene” u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Prekrasno je pogledati jedan filmić kojim, tamo neki potpuno vam nepoznati američki vršnjak (thirtysomething generacija), uzevši kameru u ruke odaje počast istim onim produktima pop-kulture koji su i vas formirali, pa tako svoju fabulu naslanja na Zemeckisov 'Back to future' serijal, glazbenu podlogu oblaže već zaboravljenim draguljčićima poput Echo and the Bunnymen, Tears For Fears ili Psychodelic Furs, a svoj filmski rukopis obogaćuje hommage-sekvencama Spielbergovom 'E.T.'-u, Cameronovom 'Abyssu' ili niskobudžetnim Raimijevim horrorima. A da stvar bude bolja, na filmsku traku režiser Richard Kelly sve to slaže na krajnje uvrnut i otkačen, lynchovski način, uz debele premaze ironije i sarkazma, ali kako se filmska rola sve više odmotava, ganuće na našim licima, pred cerekom preuzima primat.

'Donnie Darko' ustvari je jedna vrlo uvrnuta inačica tinejdžerskog filma u kojem kao glavnog junaka imamo Salingerovog Holdena Caulfielda prebačenog u osamdesete godine prošlog stoljeća (i besprijekorno utjelovljenog od strane izvrsnog mladog Jakea Gyllenhaala), a čija je borba protiv licemjerja, ustaljenih normi i kodeksa koji vladaju u društvu, otežana njegovom istovremenom borbom protiv simptoma vlastite dijagnoze – paranoidne shizofrenije. Uslijed te bolesti našem se mladom junaku priviđa jedan ogromni, dvonožni čovjek-zec (što dodatno objašnjava uvrštenje Echo and the Bunnymen na soundtrack ovog filma) od kojega saznaje kako svijet od smaka dijeli još samo 28 dana ... a protok kojih potom u filmu pratimo, da bismo na koncu spoznali kako je najavljeni kraj svijeta ipak nešto sasvim drugo, ali za našeg junaka podjednako bolno - kraj jedne ljubavne priče, svršetak jedne agonije, uz žrtvovanje samoga sebe za spasenje drage osobe.

Tako se, u početku jedna vrlo ležerna i zabavna priča, puna sarkazma i ironije, naposljetku pretvara u prekrasnu, tužnu alegoriju, u kojoj neshvaćenost jednog tinejdžera poprima neslućene razmjere, ali i upozorava kako taj tako česti pubertetski “simptom” iziskuje puno veću pažnju od one što mu je odrasli obično pridaju.

Neizmjeran je užitak, nakon raznoraznih američkih pita, mrak filmova i nebrojenih sličnih celuloidnih gluparija, napokon pogledati jedan pametan i inteligentan, koliko duhovit i zabavan toliko dirljiv i iskren, film o tinejdžerima, u kojemu oni za autora nikako nisu ridikulozni, seksom opsjednuti zvekani, već ih on oslikava u svoj kompleksnosti njihove zbunjenosti i ranjivosti, a kad za seksom autor i posegne, to ne čini iz eksploatacijskih i komercijalnih, nego prvenstveno iz ironizacijskih razloga. Uostalom, o kakvoj je vrsti filma riječ shvatit ćete kada vidite sekvencu u kojoj profesorica književnosti novoj učenici u razredu daje da za svog budućeg susjeda u klupi odabere dečka kojeg smatra najslađim (da bi na kraju, ofkors, popušila otkaz); ili pak onu u kojoj mladi protagonist na terapiju hipnozom kod psihijatra reagira tako što, usred rečene seanse, iz hlača vadi svoga “stojka” i poduzima autoterapeutske mjere neke sasvim druge vrste. Tu je također, između brojnih ostalih sličnih, i ona scena gdje trojica 16-godišnjaka uz limenke Buda vode, jednog Tarantina vrijedno, analitičko razglabanje seksualnih navika Štrumfova(!), kao i ona u kojoj, nakon što od cure koja mu se sviđa sazna da joj otac ima teške duševne probleme, naš junak potpuno nevino i iskreno, uzvikuje: “I ja ih imam! A kakvi su njegovi?”.

Poput većine debitanata Richard Kelly je nastojao u film ugurati ama-baš-svaku-od-svih-onih-brojnih-ideja koje su mu se godinama u mozgu taložile (jer nikad se ne zna hoće li mu se pružiti slijedeća prilika), ali odgovor na tu sumnju (izrečenu unutar onih prethodnih zagrada) daje nam sam film, koji, iako se dotiče vrlo brojnih motiva i tema: putovanje kroz vrijeme, pubertetska zbunjenost i buntovništvo, mentalna bolest, tinejdžerska ljubav, česti komentari tadašnje reaganovske politike itd., ipak ne odaje dojam prenatrpanosti ili konfuznosti, i uvlači nas u svoju priču na način kako to još od Usual suspects nismo doživjeli.

Najkraće, Donnie Darko vrlo je otkačeni filmić kojeg ćete odgledati u dahu, i zatim se oduševljeni promptno latiti daljinca i one rewind tipke na njemu, te krenuti jovo-na-novo.

(Napisao Božidar Alajbegović, veljače 2004.
objavljeno na Lupiga.com