KRITIKA : Suzana Abspoel Đođo – ‘Vikend u Krapini’ (Matica hrvatska, ogranak Osijek, 2005.) + Lada Puljizević – ‘Cipele za padanje’ (Izdavački centar Rijeka, 2006.)


Na dva različita prošlogodišnja anonimna natječaja za neobjavljeni roman pobjedu su odnijele dvije manje poznate autorice : na natječaju osječkog ogranka Matice hrvatske najboljim je romanom proglašen ‘Vikend u Krapini’ Suzane Abspoel Đođo, dok je na riječkom natječaju Drago Gervais pobijedio roman Lade Puljizević ‘Cipele za padanje’. U slučaju Lade Puljizević radi se o debitantskom romanu dok je 'Vikend u Krapini' drugi roman Suzane A.Đođo (njezin prethodnik 'Snajperist' prije dvije godine je bio ovjenčan nagradom DHK-a Slavić kao najbolji prozni prvijenac).

Oba romana karakterizira primjetna literarna osviještenost autorica, ponajviše iskazana u ironičnom pristupu, kako spram fabularnih situacija i zbivanja tako i u odnosu na odabrani žanrovski okvir. Lada Puljizević je sklonija prvome, dok je potonje posebno naglašeno u slučaju romana ‘Vikend u Krapini’.
Fabula ‘Vikenda u Krapini’ - romana pisanog prema žanrovskom obrascu tzv. chick-lita ali uz brojne elemente koji okvir tog žanra nadilaze pa čak i ironično ismijavaju - vrti se oko svakodnevice četiriju twentysomething prijateljica koje u osvit rata tragaju za Onim Pravim, a put im do žuđene (a na koncu i ostvarene) bračne sreće autorica popločava brojnim problemima tipičnim za hrvatske devedesete. No, društveno-socijalna i politička kontekstualizacija u ovom je slučaju sprovedena bez ostrašćenosti i uz obilne doze humora, kako to chick-litu i pristoji. Međutim, premda je naglasak stavljen na duhovitost a ne društveno-socijalnu kritičnost, Suzana A.Đođo ipak se dotiče i nekih prešućivanih i rijetko ili nikad beletriziranih tema, poput tzv.miješanih brakova ili izbjegavanja mobilizacije. 38-godišnja autorica svoj se rukopis trudi začiniti i brojnim citatima, pop-referencijalnošću i metanarativnim poigravanjima, ali i osjetnom ironizacijom, najistaknutijom u zafrkantskom epilogu kojemu je svrha već spomenuto poigravanje postulatima chick-lit žanra.

Lada Puljizević (rođ.1966.g.) pak puno je sklonija pesimizmu i humoru apsurda negoli chick-litovskim banalnostima, pa makar one bile uspješno ismijane, kako to Suzana A.Đođo čini. Kroz priču o samohranoj majci koja prijeti samoubojstvom kako bi sprječila rušenje stančića od 18 kvadrata u kojemu živi s dva sina (3 i 7 godina) ‘Cipele za padanje’ donose kafkijansku priču o borbi protiv vjetrenjača birokratske okoštalosti i društvene neosjetljivosti. No, iako bitno sumornijeg ugođaja u odnosu na ‘Vikend u Krapini’, Puljizevićkin roman ipak nije lišen humornosti. U ovome se slučaju ipak radi o implicitnoj, neizravnoj, crnilom obojanoj komici koja izvire iz apsurdnosti situacije uvjetovane birokratskim rigiditetom. Slijedom događaja junakinjin svagdan svakom novom stranicom poprima sve grotesknija obilježja, da bi na koncu potpuno prešao u farsu, a to je, kao što nažalost znamo, zapravo i najpogodniji termin za opisivanje mnogih naših post-tranzicijskih svakodnevnih životnih iskustava.

Oba romana karakterizira formalna rascjepkanost rukopisnog tkiva na brojna poglavlja, čime je uspješno postignuta dinamizacija i čitljivost. No, za razliku od ‘Vikenda u Krapini’ čija je fabula posve linearna i lišena reminiscencijskih digresija, narativni je okvir ‘Cipela za padanje’ cikličan i prepun flashback-dionica koje, u svrhu gradacije čitateljeve empatije, krhotinama događaja stupnjevito nadograđuju fabularni mozaik, s katarzičnom kulminacijom u samom finalu.

Autorice na različite načine pristupaju artikulaciji ženske intime, pri čemu je Lada Puljizević refleksivnija te sklonija buntu i kritici, dok Suzana A.Đođo žalce ironije radije upravlja spram literarnog svijeta (žanra) negoli u odnosu na stvarni svijet u koji svoje junakinje smješta. Romani se bave dvjema vječnim temama umjetničkog stvaranja : dok se Đođo koncentrira na međuljudske odnose, prvenstveno one žensko-muške (ali se dotiče i teme ženskog prijateljstva), Lada Puljizević nastoji oslikati neravnopravan i nepravičan odnos kolektiva (društva,vlasti, države...) spram naizgled nejakog (ali kako se ispostavlja, ipak snažnog) pojedinca.
'Vikend u Krapini' obilježen je povremenom melodramatičnošću, koja je s obzirom na odabrani žanrovski okvir bila neizbježna. Ipak, happyendovsku kičastu sladunjavost autorica je pomoću već spomenutog zafrkantskog ironičnog epiloga u potpunosti izbjegla, a time je i dodatno potencirala vlastitu pripovjednu osvještenost. No zamjerke idu neravnopravnom tretiranju nosećih protagonistica, pri čemu dvije iz kvarteta bivaju prilično zanemarene. S druge strane, Lada Puljizević na momente stvara konfuziju povremenim izmjenama pripovjednog subjekta, kada bez primjetnije potrebe uvodi i motrišta nekih pobočnih likova.

Oba romana tematiziraju život u ambijentu domaćeg urbaniteta. No, dok je u 'Vikendu u Krapini' grad tek kulisa, odnosno poprište događanja, u 'Cipelama za padanje' on ima izraženiju, metaforičku ulogu svojevrsnog urbanog betonskog kaveza u kojemu junakinja pokušava izvojevati djelić osobne slobode oslobađanjem iz okova podstanarstva. Time je ostvarenje državno-kolektivne 'svoj na svome' parole iz u ratno vrijeme situiranog 'Vikenda u Krapini' u 'Cipelama za padanje' spušteno na nižu, mikro razinu jedne obiteljske zajednice koja pokušava biti 'svoja u svojih' skromnih 18 kvadrata stambenog prostora.

Roman 'Cipele za padanje' svoj zametak ima u nasljeđima egzistencijalizma - to je roman lika, iskaz snažne individualnosti i samoostvarenja u nesklonim uvjetima sraza s administrativnom i društvenom bezosjećajnošću. Lada Puljizević sklonija je psihologiziranju; junakinja 'Cipela za padanje' pokazuje puno veću dozu samosvojnosti i fajterske odlučnosti što Đođinim protagonistkinjama sklonim neproduktivnom lamentiranju, prečesto nedostaje. Tamo gdje Suzana A.Đođo odmahuje rukom ili humorom omekšava, Lada bi Puljizević radije cinizmom pa čak i sarkazmom nepomirljivo ugrizla. Iako povod tome možda treba tražiti u karakternim razlikama dviju autorica (premda i Đođino nizozemsko prebivalište kod ovoga nije nevažno), puno je izglednije da rečena razlikovnost svoj uzrok ipak ima u značajkama vremena u koja su radnje smještene, odnosno promjenama kojim nas je u 15 proteklih godina iskustvo nagrizlo. Mnoge su maske u tom periodu pale, baš kao što je i brojnim iluzijama došao kraj te je nastupilo vrijeme otrežnjenja pri čemu su na mjesto nekadašnjeg optimizma s razlogom danas zasjeli gorčina, bijes i otpor. No, puno prekasno, bojim se. A to ni otvoren kraj 'Cipela za padanje' ne može promijeniti, pa ga zato treba čitati tek kao autoričinu dobrohotnu, ali samo privremenu uskratu novih muka svojoj junakinji.
No, da ne bude zabune, unatoč svim sadržajnim, formalnim i stilskim razlikama kao i razlikama u ambicioznosti, oba su romana podjednako čitljiva i prijemčiva (što je, istina, postignuto različitim sredstvima) i svakako zaslužuju čitateljsku pažnju. Od ovih autorica s pravom treba očekivati još puno dobra štiva.
(Napisao: Božidar Alajbegović, listopada 2006.
objavljeno u magazinu Op.a, broj 7/2006.)