«Neki ljudi i neki događaji u ovoj priči su izmišljeni. Druge ličnosti bi mogle biti stvarne, stvarne su i smrti, samo se nekom čudnom konstelacijom jedan dio Bosne preselio u Francusku. Neki bi mogli biti rodjeni u Modriči, drugi u Beču, Bruxellesu ili Parizu... Grad je Narseille, kojeg naravno nema, no koji je mogao postojati u nekoj drugoj stvarnosti; u nekoj arhitektonskoj sumnji negdje između Sarajeva, Dubrovnika i stvarnog Marseillea. Zbir sjenki je svugdje isti. Zemljopis je nebitan, historija nije učiteljica života a literatura je nedovoljna i slaba. Jedino su još ofucane parabole moguće da bi se pisalo o zemlji koje više nema».

Ovako Velibor Čolić započinje svoj kratki roman „Kod Alberta“, kojim se, nakon desetogodišnjeg objavljivanja na francuskom jeziku, najekstravagantniji pisac generacije osamdesetih vraća tamo gdje je 1987. započeo, naime u hrvatski jezik i književnost.

„Kod Alberta“ fantazmagorična je priča o opkoljenom gradu i ljudima koji su se u njemu tih dana zatekli, svojevrsnom međunarodnom skupu picara i probisvijeta s kraja 20. stoljeća. Wolk, Swan, Ezekhiel, Leo Banana, Lilly Fellini, Jules Coyote, Lio Kinez zvani Pas, Faruk Duša, Linda Lovelace, Tony Zappa & Maradona, samo su neki od dvadesetak likova kroz čije brze biografije s nizom osobnih detalja, sugestivnim, poetskim stilom, Čolić pripovijeda univerzalnu priču o onoj sivoj zoni gdje se dodiruju Dobro i Zlo, a koja je od 1990. do 1996. bila itekako aktualna u Hrvatskoj i BiH.

Svojim ratnim pričama Čolić, jedno vrijeme i sam - u uniformi HVO-a - izravni sudionik rata, u Francuskoj je privukao veliku pozornost kritike i najšire čitateljske publike. Njegova zbirka priča «Bosanci» doživjela je nekoliko izdanja, a potom je odbio zahtijev izdavača da napiše još jednu knjigu s ratnom tematikom, s obrazloženjem da on piše isključivo ono što osjeća da mora napisati. Ovim kratkim romanom, napisanim na hrvatskom jeziku, Čolić se, srećom po literaturu, vratio temi rata, na način na koji to još nismo vidjeli u hrvatskoj književnosti.