Strast je razorna sila koja ustrajno vlada i hara svijetom, ne očekuje odgovor od onih koje će dodirnuti, ne pita je li im dobro, ne mari previše za površne ljudske osjećaje. Daje sve i traži sve: bezgraničnu predanost u kojoj je najdublja struja sam život, ali i smrt.
No u tome i jest smisao kobnog i bezuvjetnog davanja koje silovitom strašću neizbježno vuče jedno prema drugome. I stoga su uvijek i u svim religijama zaljubljeni beskrajno štovani jer, prepuštajući se zagrljaju, a strast se drukčije i ne može upoznati, oni zapravo stupaju na lomaču. Ti pravi, odvažni, malobrojni i odabrani.
A to još nije ljubav. Ljudi znaju da za svako živo biće postoji zastrašujuća zadaća - potpun izraz života, savršen osjećaj postojanja, kao i njegova prirodna posljedica, poništenje. To je ljubav. Iza svakog poljupca krije se tajna želja za iščeznućem, taj konačni osjećaj sreće koji više nije proračunat jer biti sretan uvijek znači i potpuno iščeznuće i prepuštanje tom osjećaju. Voljeti znači potpuno upoznati radost, a potom umrijeti.

*********

Máraijev građanski svijet u Mađarskoj komunizam sovjetskog tipa isprva je samo nijekao, da bi potom i konačno ukinuo. No on se nije mogao odreći svoje misaone neovisnosti ni pokleknuti pred diktatom, pa se radije spakirao i zauvijek napustio zemlju. Boravio je kratko u Švicarskoj, zatim u Italiji, da bi se u pedesetima otisnuo u Ameriku, gdje je neko vrijeme živio u New Yorku, a trajno se nastanio u San Diegu. „Ako napustim ovaj kontinent, Europa će mi silno nedostajati. No ona mi je nedostajala već i u Europi. Sve je izgubljeno. Baš sve. I jezik, i dom, smisao rada, mladost.“ Međutim, ni tamo se nije priklonio emigrantskim književnim grupacijama, radije se povukao u svojevrsnu „unutarnju emigraciju“.
Knjige Sándora Máraija nakon njegove emigracije 1948. nestale su s polica mađarskih knjižara. Ne samo zato što je ondašnja vlast naredila da domaći nakladnici ne smiju objavljivati Máraijeva djela, već i zato što ni on sam nije bio spreman na kompromise. U dnevničkoj bilješci stoji: „Neću dopustiti da se bilo što moje objavi u domovini sve dok su ruske okupacijske trupe tamo. A kad se one povuku, neka se kod kuće, uz međunarodni nadzor, održe demokratski i slobodni izbori. Dok se to ne dogodi, ne dopuštam objavljivanje ničega što sam ikad napisao.“ Okrutna igra sudbine nije dopustila da doživi ono za čim je žudio, jer si je nakon smrti supruge, a zatim i posinka, u veljači 1989. oduzeo život. Nakon književnikove smrti vlasnik Naklade Vörösváry u Torontu koji je ujedno bio ovlašten i za upravljanje Máraijevim autorskim pravima, dopustio je objavljivanje Máraijevih djela u domovini tek nakon što je o povlačenju sovjetskih snaga s prostora Mađarske bio sklopljen međunarodni ugovor. No u 27 kutija pomno zapakirana ostavština stigla je u Mađarsku tek 1997., i to kao plod intenzivne suradnje Mađarskog muzeja za književnost i Nakladnika Vörösváry.
Máraijev međunarodni uspjeh pokrenulo je talijansko izdanje Svijeća, osobito kada je ta knjiga godine 1998. bila četvrta po broju prodanih primjeraka u Italiji, a predsjednik Naklade Adelphi ustvrdio da je Márai neophodan za razumijevanje 20. stoljeća. Od tada roman Kad svijeće dogore u visokim nakladama objavljuju ne samo na svjetskim jezicima, nego i na turskom, japanskom, pa čak i na baskijskom. Zanimljivo, izvan mađarskog jezičnog prostora objavljuju uglavnom Máraijeve romantičnije, lakše čitljive romane, dok Dnevnici, Zemlja, zemlja! ili Ispovjedi građanina, koje mađarsko čitateljstvo najviše cijeni, ostaju gotovo nepoznati. Máraija polako otkriva i njegov rodni grad Košice, djela mu se intenzivno prevode na slovački, a odnedavno su njegovim imenom nazvali komorno kazalište i školu, te otkrili mu spomenik.
(Sažetak iz članka objavljenog 6. travnja 2006. u listu Magyar Demokrata.)


Laž i strast, čežnja i prolaznost – novo remek-djelo Sándora Máraija, autora kultnog romana Kad svijeće dogore. Muž, žena i – druga žena, protagonisti su priče o ljubavi i prijevari, o zanosu i uništenju, o posvećenosti i bijegu od ljubavi koja je teret, ali i razlog njihova postojanja.
Márai u ovom romanu pametno, šarmantno i napeto varira svoje velike teme o ljubavi i izdaji, te uobičajenim očaravajućim i jezgrovitim stilom postavlja važno pitanje o opstanku i postojanosti istinskih, dubokih osjećaja. Vrijedna knjiga o kompleksnosti odnosa u teškim vremenima. Christoph Nettersheim

Ovaj sjajni europski romanopisac savršeno prikazuje ne samo ljubavni trokut, već i zamršenost svih ljudskih odnosa - u žudnji, u ljubavi, u osveti i u mržnji.
Der Spiegel

*********

Biografija:
1900. rođen 11. travnja u Kassi ( danas Košice, Slovačka ) gdje se i školovao
1918. novinar u Budimpešti
1919. provodi u Beču, zatim Berlinu i Frankfurtu gdje je radio za Frankfurter Allgemeine
Zeitung
1923. ženi se Ilonom Metzner, poznatijom kao Lola, odlazi u Pariz gdje radi kao dopisnik
za njemačke i mađarske novine
1927. duže boravi na Srednjem istoku što je zabilježio u svojoj knjizi Istenek Nyomaban
1928. vraće se u Budimpeštu: bavi se novinarstvom i stvara niz značajnih knjiga i predstava
1933. dopisnik iz Berlina gdje među prvima osuđuje nacizam u svom članku naslovljenom
«Mesija u sportskim dvoranama»
1937. u Budimpešti njegovi članci podižu mnogo prašine; njihov izbor objavljen je 1943. godine
1942. korigira izdanje romana Egy polgar vallomasai, izabran za dopisnog člana Mađarske
akademije (poslije postaje stalni član)
1945-1946. velika turneja po Zapadnoj Europi
1947-1948. izlazi njegov roman Sertodottek, iako mu je četvrti dio zabranjen
1948. bježi pred komunističkom diktaturom koristeći Kongres književnika u Švicarskoj
i nikada se više ne vraća u Mađarsku
1950-1952. živi sa svojom suprugom u Italiji
1952. odlaze u New York
1968. vraćaju se u Italiju, u Salerno
1979. ponovno odlaze u SAD, ali ovaj put u San Diego
21.02.1989. star, bolestan i sam (supruga i usvojeni sin umrli su nekoliko godina ranije)
izvršava samoubojstvo; njegov je pepeo rasut iznad voda Pacifika.