KRITIKA : Siri Hustvedt - 'Zavezanih očiju' (Profil, 2004.)


Siri Hustvedt supruga je slavnog Paula Austera, a nakon čitanja njezinog debitantskog romana "Zavezanih očiju" (originalno objavljenog 1992. godine poslije kojega je još napisala dva romana te zbirku pjesama i eseja) može se zaključiti kako njih dvoje povezuje puno više toga od zlatnog okova na prstiću i zajedničke adrese. Baš poput slavnog supruga i Siri Hustvedt sklona je metafizici, nelinearnom pripovijedanju i nešto zahtjevnijoj, cerebralnoj prozi, a u romanu "Zavezanih očiju" upustila se u beletriziranje teme identiteta, odnosno njegove uspostave, razgradnje, multipliciranja i zamjene.

Roman se sastoji od četiri poglavlja koja nam donose u prvom licu ispripovijedane fragmente iz svakodnevice dvadesetogodišnje studentice književnosti Iris Vegan i u svakoj od tih četiriju cjelina autorica na različit način pristupa pojmu identiteta. U prvom poglavlju Iris pomaže piscu pri pisanju bilježaka o predmetima iz ostavštine nepoznate mrtve djevojke. Pri tom poslu Iris samu sebe zatječe u pokušaju rekonstruiranja života i identiteta te djevojke na osnovu predmeta kojima se ona za života služila, neprestano se pitajući kriju li predmeti ključ osobnosti njihova vlasnika. Upoznavajući se sa piscem, Iris instinktivno izgovara izmišljeno, lažno ime, a kratko nakon toga i pisac priznaje kako s obzirom na karakter teksta i časopisa u kojemu će tekst izaći, on izabire izmišljeno ime kojime će tekst potpisati. Tako već na prvim stranicama tema identiteta i njegove fluidnosti i zamjenjivosti višestruko biva obrađena, što će stranice koje slijede još dodatno proširiti.

U drugom poglavlju Iris nas upoznaje sa svojim tadašnjim dečkom Stephenom (koji je od početka njihove osmomjesečne veze bio sklon tajiti stvari od nje, pogotovo one vezane za njegovu ličnost - motiv identitetne nedefiniranosti, fluidnosti!) i njegovim prijateljem, fotografom Georgeom. Nakon kraćeg nagovaranja George snima seriju Irisinih fotografija, a jedna od njih kasnije bez njezina znanja postaje dijelom vrlo uspjele izložbe. Ispostavlja se da se radi upravo o fotografiji kojom je Iris bila ponajmanje zadovoljna jer u njoj samu sebe ne uspijeva prepoznati, čime osim opetovanja nedefiniranog junakinjinog identiteta, autorica apostrofira i onu vječnu i neizbježnu opreku između našeg poimanja sebe samih i tuđeg dojma i slike stvorene o nama.

Treće, ujedno i najmanje zanimljivo poglavlje, odigrava se u bolnici gdje Iris zbog učestalih jakih glavobolja provodi nekoliko tjedana u društvu ekscentrične gđe M. i mentalno oboljele gđe O., višestruko podvojene ličnosti koja "nije bila jedna osoba, bila je mnogo ljudi i nitko nije znao tko je ona u određenom trenutku", a koja autorici služi za tematizaciju multipliciranog identiteta.
U završnom, najobimnijem poglavlju, autorica se bavi temom zamjene identiteta i to kroz Irisino noćno prerušavanje u muški lik (Klaus) iz novele koju prevodi za profesora Rosea (s kojim stupa u kratku intimnu vezu), a zamjena identiteta za Iris ovoga puta znači i promjenu percepcije stvarnosti. Naslovljavanjem glavne junakinje anagramom vlastitog imena autorica se poigrava još i identitetom autora i njegovim odnosom naspram nosećega lika (posredovanog, ne zaboravimo, u prvom licu jednine!), čime dodatno usložnjava tekst i otvara nova pitanja.

Četiri rukopisne dionice od kojih je roman sastavljen nelinearno su ispripovijedane; događaji se ne nadovezuju jedan na drugi ali završno poglavlje zbivanja povezuje i od rukopisnih (i događajnih) krhotina stvara cjelinu. Radnja je premrežena situacijama u kojima junakinja svoje postupke osjeća kao tuđe, a u vlastitim dijelovima tijela (ruke, prsti ...) ne prepoznaje svoje. Ta su neprepoznavanja tek bljeskovi, ali prilično učestali i odražavaju junakinjinu alijeniranost od sebe same, posebno naglašenu u repetiranim situacijama suočavanja s vlastitim, neprepoznatim odrazima u ogledalu ili kakvom uličnom izlogu. Identitetna nekonzistentnost i fluidnost najčešći je motiv u romanu, a može ga se iščitati čak i u načinu izlaganja priče - junakinja događaje prepričava u prvom licu, ali bez izraženije introspekcije, kao da priča o nekome drugome, što i sama potvrđuje iskazom da se "osjeća poput lika iz neke farse". Prethodnu tvrdnju junakinja dodatno proširuje tvrdnjom "kako je postala promatrač vlastitoga čina, jedan od šokiranih gledatelja, kao da je izašla iz svoga tijela i posmatra vlastite postupke" pa se zbog toga veći dio rukopisa svodi na prepričavanje postupaka i iznošenje dojmova i zapažanja, s tek rijetkim pokušajima analize uzroka, povoda i motivacije vlastitog djelovanja. Autorica time postiže otvorenost za različita tumačenja, ali i stanovitu nedefiniranost, fluidnost i nedorečenost, kao da identitetnu nekonzistentnost svoje junakinje Siri Hustvedt nastoji pripisati i vlastitome tekstu. A koji neprestano izmiče i klizi ... te naprosto vabi na opetovano iščitavanje.

(Napisao : Božidar Alajbegović, siječnja 2005.)