Pred nama je prva knjiga dnevničko - konfesionalne proze pjesnikinje Lidije Vukčević, koja je počela objavljivati samostalne zbirke pjesama početkom 90ih, od kojih su dva izdanja njenih talijanskih auto/prijevoda postigle zapažen uspjeh u tamošnjoj sredini. Jednu je zbirku pjesama objavila u Crnoj Gori, prvu knjigu Boja šafrana u matičnoj, samoborskoj sredini, a zagrebačka Prosvjeta objavila je pjesničku zbirku s indikativnim naslovom Latinska knjiga.
Već u njenom esejističkom tekstu Umjesto predgovora autorica pokušava detektirati vlastitu poetičku nakanu: iz bespreglednog iskustva jezika, aludirati, inkantirati i opća i osobna lirska iskustva. Evokacijom «na zbivanja što su nam prethodila , skrivena, daleka, zabačena, tajna,» te uspostavom čežnje za formom , kao temeljnom žudnjom pjesnika, autorica kao da projektira i svoju kasniju, naizgled tako proznu točku gledišta Rječnika slučajnosti. Izvlačeći iz vlastita imaginarija djetinjstva, iz «intimne ropotarnice», zaboravljene slike, doživljaje, slutnje u njihovu varavu clair-obscure nijansiranju, ona nam zapravo predočuje, u stanovitoj prividno infantiliziranoj perspektivi gledanja slikovnice za odrasle , svoje kasnije, nerijetko intelektualističke opsesije, smisao za apstrakciju i likovnost, zabavljenost filozofskim pitanjima, interes za srodne, mediteranske prostore, skice sa svojih putovanja i posvećenja i sjećanja na svoje inozemne boravke: mitski crnogorski zavičaj, milanske razglednice, obrise sanjanih i proživljenih stranstvovanja, najrazličitije aktualizacije čudesnog ,od kojih sačinja, nekom vrstom literarnog kolažiranja, fragilnu djetinju prošlost i ne manje krhku sadašnjost.
I najzad, navodeći kritičara koji je najviše pisao o Lidiji Vukčević, autora predgovora ove knjige Marka Grčića: Upravo mi se čini važnim njen mediteranizam, kao razina koja miri, i integrira, veoma disparatna svojstva njene poezije...mediteranizam kao intelektualni program i duboko raspoloženje koje, izričito ili prešutno, ima na umu jednu golemu tradiciju, koju, na planu poezije resi smisao za proporcije i za formu i u kojoj istodobno s čistom sadašnjošću bruji prošlost, puna mitova i simbola. Zapažamo da sva ova svojstva možemo naći u ovoj novoj, proznoj knjizi. Gotovo nikad ne prekoračujući zadanu dužinu od jedne kartice za lirsku meditaciju, književnica se u zgusnutoj lirskoj, prividno konfesionalnoj formi, poigrava s najraznovrsnijim mitemima civilizacije, da bi, posvajajući ih ili postvarujući ih, propitala njihovu tzv. univerzalnu vrijednost. Neki u toj novoj dikciji zadobiju novu rasvjetu filozofske refleksije, neke potamni reski smisao za ironiju, a neki se pak od neznatna i neugledna fenomena uzdignu do razine ideje. Kritičke perspektive nisu pošteđeni ni sasvim osobni suveniri: razbijajući ih ili nanovo sastavljajući, Vukčevićeva kao da poručuje svojim čitateljima: svi imamo onakvu tvornicu snova, fabriku utopija , kakvu zaslužujemo

Lidija Vukčević diplomirala je jugoslavistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirala tezom »Romani Miloša Crnjanskog-evolucija romaneskne forme». Objavljuje poeziju i esejistiku od 1983. Između ostalih, piše o I.Andriću, V.Desnici, P.P. Njegošu, D. Kišu, M. Kovaču, M. Krleži, M. Selimoviću, M.Crnjanskom, D.Marcheschi i dr. Predavala na Državnom sveučilištu u Milanu (1983-1987) i Sveučilištu Stendhal u Grenobleu (2001-2004) kao lektorica za hrvatski,srpski i bošnjački jezik, književnosti i kulturu. Niz godina radila kao srednjoškolski profesor-mentor hrvatskoga jezika u Zagrebu. Od 2004/05. predaje serbistiku i stvaralačko pisanje na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu.
Objavila zbirke pjesama: Boja šafrana, Samobor, 1992; Il velo, Pistoia 1997; Latinska knjiga, Zagreb1998; Lepeza, Podgorica 1999.