KRITIKA : Nenad Rizvanović - 'Dan i još jedan' (Hena.com, 2003., DPKM, 2006.)

Najočitija karakteristika prvog romana Nenada Rizvanovića naslovljenog Dan i još jedan (2001.g. je objavio zbirku priča Trg Lava Mirskog) je njegova fragmentarna, nelinearna struktura. U romanu pratimo "prekjučer", "jučer" i "danas" jednog lika, odnosno tri pripovjedne linije taktikom ispremiješanog izlaganja donose nam krhotine događaja koje je 1980., 1986. i 2002. godine proživio, rock glazbom zaluđeni Osječanin, Tibor.
Rizvanović u romanu (re)konstruira Tiborova sjećanja (pri čemu u njegov lik nedvojbeno upisuje i mnoga vlastita svojstva i iskustva), ali ih ne iznosi kronološki, nego vremenski ispremiješanom i razlomljenom strukturom želi naglasiti kako naši životi nikako nisu isključivo linearni. Ono proživljeno prije dvadeset, petnaest ili dvije godine, ako je još živo u našem sjećanju (a naročito ako je i na bilo kakav način bitnije obilježilo naše tadašnje “sada”), neizostavno biva i sastavnim dijelom našeg aktualnog “sada”. Osoba kakvom je netko u ovom trenutku nije takva slučajno, već je formirana na osnovu proživljenih iskustava, a sve dok ta iskustva egzistiraju u sjećanju iz kojeg ih možemo u svakom trenutku izvući, dotle su i sastavnicom našeg sadašnjeg “ja”, a Rizvanović se trudi poručiti da su i naše “jučer” ili “prekjučer” neodvojivim dijelom našeg “sada”. Međutim, i unatoč “razbacanosti” fragmenata, Rizvanović je pazio da se oni unutar pojedinog razdoblja ipak sukcesivno nižu, odnosno da se događaji unutar svakog perioda nadovezuju jedan na drugi.

Odabrane godine odnose se na tri perioda Tiborova životopisa i donose nam njegovo dječaštvo (1980.), srednjoškolske adolescentske dane (1986.) i dane provedene u Americi (2002.), pri čemu opisana razdoblja razlikuje i po pripovjedni stil kojim im autor pristupa.

Stranice posvećene Tiborovom djetinjstvu prepune su njegovih dojmova nastalih uslijed otkrivanja i spoznavanja mikrosvijeta koji ga okružuje; Tibor širom otvorenih očiju korača kroz krajolike svoga djetinjstva pa Rizvanović na tim stranicama svog romana inzistira na detalju, a kao rezultat postiže melankoličnu i nostalgičnu atmosferu koja je bila prepoznata i u pojedinim pričama iz njegove zbirke Trg Lava Mirskog. Osobno upravo te stranice smatram i ponajboljim dijelovima ovog romana (i mislim da autor nije slučajno za gostovanje na našem sajtu posegnuo upravo za nekim od tih stranica), a po ugođaju uvjetno bi ih mogli nazvati “jergovićevskim"

Dobro, kad sam već krenuo s ovim nategnutim usporedbama, za doba Tiborove adolescencije mogli bismo reći da je oslikano “tribusonovski”. Inače, to razdoblje Tiborova života obilježava njegova strast, da ne kažem opsjednutost, rock glazbom. Erupcijama emocija popraćena je svaka nova plejka koja liježe pod dijamantnu iglu njegova gramofona, ali pratimo i njegovo sudjelovanje u osnutku rock banda, uz to što je sve dodatno začinjeno i neizbježnom, neuzvraćenom ljubavi. No, ugođaj više nije melankoličan niti nostalgičan, nego se tu već osjeća bunt, ali i natruhe razočarenja i gubitka iluzija, što naposljetku dobiva i svoje fabularno uporište (raspad banda, odnosno škvadre prijatelja).

Treća narativna linija donosi nam prozu koju bismo mogli nazvati putopisno-esejističkom. Tu Rizvanović dokumentarističkim stilom opisuje Tiborov boravak u Americi i te nam stranice većinom donose Tiborovo prepoznavanje motiva otprije poznatih iz filmova, ali i povremena iznenađenja nastala kontrastom između očekivanog i na samom mjestu zatečenog. Ovdje Rizvanović daje oduška i rock kritičaru u sebi (svojevremeno je objavljivao recenzije albuma u Heroini novoj, u kojoj je bio i jedan od urednika), pa osim što nam donosi i neke manje poznate epizode iz karijere Elvisa Presleya, ili pak posvetu Jimu Jarmuschu i njegovom kultnom filmu Mystery train, on nam poklanja i svoje vrlo nadahnuto viđenje albuma Yankee Hotel Foxtrot američkog rock banda Wilco, koji je bio Tiborova neprestana zvučna kulisa tokom izleta “preko bare”. U odnosu na prethodni, kod tog albuma “sasvim je novo to kako se ugodni i lepršavi tonovi mogu začas, muzički logično, pretvoriti u disonanciju. Poput nježnosti u nesanicu ili noćnu moru”, a upravo toj Rizvanovićevoj konstataciji možemo zahvaliti što je on pojedina poglavlja odlučio zaključiti svojevrsnim, izrazito nadrealnim “proznim fotografijama”. Ti nadrealistični, začudni prozni umetci nisu ni u kakvom suodnosu sa bilo čime iz ostatka romanesknog rukopisa, a njima autor kao da pokušava dokazati da distorzija ne mora biti termin (ili postupak) rabljen isključivo u glazbenoj umjetnosti.

Stranim tijelom unutar romanesknog tkiva smatram također i dodatnu fabularnu liniju koja prati odnos Klaudije i ubojice pasa Roberta Foxa. Na tim se stranicama prepoznaje ostatak autorove inficiranosti tarantinovštinom i Giffordovom prozom, što je obilježilo i pojedine priče iz Rizvanovićeve zbirke Trg Lava Mirskog. Tom je fabularnom linijom Rizvanović dodatno želio postići “disonanciju” spomenutu u osvrtu o albumu Wilca, ali mislim da je time sasvim nepotrebno razorio vrlo pomno građenu konstrukciju od ispremiješanih i, samo na prvi pogled nesustavno i bez reda razbacanih, proznih fragmenata. Uz takvu razlomljenu strukturu romana možda je i podjela na poglavlja bila nepotrebna.

No, i unatoč uočenim manama Dan i još jedan nikako se ne može proglasiti promašajem.

Nenad Rizvanović je vrlo spretan u vremenskim, prostornim, ali i stilskim izmjenama; rečenica mu je slikovita, nerijetko vrlo snažna i bogate teksture, na stranicama lociranim u razdoblje Tiborova djetinjstva on vrlo dojmljivo brodi rukavcima svijesti jednog dječaka, dok činjenica da je već kod svog prvog romanesknog pokušaja imao hrabrosti krenuti još neutabanim stazama i pokušao proširiti mogućnosti literature, svakako zaslužuje palac gore.

(Napisao : Božidar Alajbegović, prosinca 2003.)