KRITIKA : Andrej Kurkov - 'Preživjeti s pingvinom' (Edicije Božičević, 2005.)

Andrej Kurkov (rođen 1961.) najprevođeniji je ukrajinski pisac, autor trinaest romana i više filmskih scenarija, koji je prošle godine bio gost Pulskog sajma knjiga gdje je prisutne knjigoljupce oduševio slavenskim šarmom, umijećem sviranja klavira i pjevačkim sposobnostima. Glavni junak njegova romana "Preživjeti s pingvinom" je Viktor Zalatarjev, 39-godišnji novinar slobodnjak s književnim ambicijama, kojemu umjesto nove ''novinarske robije'' biva ponuđen nešto literarniji zadatak – pisanje osmrtnica za važne i poznate osobe s vrhnjem na glavi, od saborskih zastupnika i političara do ministara i direktora velikih poduzeća. Privučen dobrim honorarom Viktor pristaje, a činjenica da piše po narudžbi, o ljudima koji su još živi, u početku ga previše ne zabrinjava jer je to uobičajena praksa u mnogim većim novinskim redakcijama. No kad postane pravilo da kratko nakon što po narudžbi napiše osmrtnicu, svaka ta osoba zaista i premine, Viktor uviđa da je postao karika u organiziranom lancu smrti, svojevrsnom ''sanitarnom čišćenju društva''...

Već iz ovako oskudnog prikaza radnje jasno je da je Kurkovljev Viktor slavenska inačica hitchcockovskog "običnog čovjeka u neobičnoj situaciji". No, na žalost ljubitelja krimi štiva, tajanstvene smrti i motivi urote Kurkovu služe tek kao zamašnjak radnje, te ih on zapostavlja i ostavlja nerazjašnjene do kraja, dok svoju pažnju ponajviše usmjerava na satiriziranje ukrajinske društveno-političke i socijalne realnosti i dočaravanje atmosfere. A ona je, kako i doliči postkomunističkoj tranzicijskoj Ukrajini u kojoj se radnja odigrava, prilično sumorna, nevesela, apatična i depresivna. A takvi su, dakako, i Kurkovljevi likovi.

Glavni junak Viktor odlično se snalazi u turobnom ''osmrtničkom'' žanru jer su mu, kako sam kaže, ''misli toliko skladne i žalobno ritmične da ih je mogao stavljati u bilo koji nekrolog kao filozofsku digresiju''. Viktor živi usamljeničkim životom u društvu s pingvinom Mišom kojega je uzeo k sebi kada je kijevski ZOO dijelio životinje koje više nije mogao uzdržavati. U njegov stan ''pingvin je donio svoju samoću i sada su se dvije samoće nadopunjivale, stvarajući više dojam međusobne ovisnosti negoli prijateljstva'', što karakterizira i međusobne odnose ostalih likova u romanu. Slična situacija skrbništva bez ljubavi ponavlja se kada slijedom okolnosti Viktor biva primoran brinuti se za četverogodišnju kćer poznanika - unatoč pažnji koju joj pridaje, on prema djevojčici ne razvija nikakav emocionalan odnos, a jednako je hladan i naspram svoje ljubavnice Nine. Ništa manje nego ona prema njemu, uostalom.

U Kurkovljevu Kijevu ljudi su tek štake jedni drugima, umjesto SA drugima oni žive tek jedni UZ druge, učahureni u vlastite samoće. Isključivo okrenuti sebi samima, ljudi žive surogat suživota pa tako i ne čudi kako čak i malena djevojčica kućnog ljubimca pingvina brzo zaboravlja nakon što ovaj izađe iz njezinog života... Sve rečeno zrcalna je slika Kurkovljeva stava o kapitalizmu u koji je Ukrajina zakoračila i posljedica koje nove društvene okolnosti donose.

Iako melankolija i turobno ozračje prevladavaju, roman je tečan i lako se čita, prvenstveno zahvaljujući narativnom umijeću ukrajinskog autora te čestim zrncima apsurda i ironije kojima Kurkov, iz satiričnih nakana, svoje stranice obasipa. Kurkov na društvene anomalije i devijacije upozorava posredno, iz prikrajka ih sitnim gestama (ponajviše posijanima u Viktorovim nekrolozima) ismijavajući, po čemu je bliži Pištanekovoj stripovskoj farsičnosti ili Čaterovoj karikaturalnosti negoli domaćim nam neorealistima i mimetičarima. Unatoč njihovoj radikalnoj međusobnoj alijenaciji, svoje likove Kurkov simpatizira i u njima vidi tek nemoćne žrtve vremena i nepovoljnih društvenih okolnosti. Pasivni i bez mogućnosti utjecaja, svi su oni tek statisti u životu i u romanu, osuđeni na besadržajno životarenje i puko preživljavanje. Baš poput pingvina u Viktorovom stanu, bezglasno žmirkajući u kutu, od jedne porcije smrznutih riba do druge...

(Napisao: Božidar Alajbegović, veljače 2006.
objavljeno na Kupus.net )