KRITIKA : Phillipe Fusaro - 'Glineni kolos' (SysPrint, 2005.)

Povijest sporta, a boksa pogotovo, prepuna je dramatičnih priča o usponima i padovima, kao stvorenih za filmsku ekranizaciju. U Hollywoodu je to davno prepoznato pa su najbrojniji izdanci sportskog filmskog žanra upravo ekranizirane biografije fiktivnih ili stvarnih boksačkih velikana. Na jednog od potonjih, Prima Carneru, boksačkog svjetskog prvaka u teškoj kategoriji iz 1933. godine, začudo, celuloid još nije bio trošen. "Glineni kolos", Carnerina romansirana biografija iz pera švicarskog pisca talijanskih korijena Philippea Fusara to bi uskoro mogla promijeniti. Osobito stoga što je pisana "filmskim jezikom", više nalik scenariju negoli romanu.

Životna priča Prima Carnere tipična je "od blata do zvijezda" štorija. Rođen je u siromašnoj talijanskoj provincijskoj obitelji koju je trbuhom za kruhom zarana napustio, zaposlivši se kao cirkuska atrakcija (visina 205 cm, težina 132 kg) u Francuskoj. Iz cirkuske ga je arene u boksački ring transferirao menadžer Leon See pod čijim je pokroviteljstvom u Americi u nepune četiri godine (od 1928. do 1931.) Carnera nanizao četrdesetak pobjeda. Prepoznavši Carnerin potencijal, menadžer mu je u početku, bez njegova znanja, namještao mečeve, sve dok upornim treniranjem talijanski kolos nije ovladao tehnikama i tajnama "plemenite vještine" te počeo pobjeđivati i u "pravim", nenamještenim mečevima. No, saznavši za menadžerovo nepoštenje, Carnera ga napušta te se, prihvativši Mussolinijev poziv, vraća u Italiju da bi u lipnju 1933. godine, nokautiravši Jacka Sharkeya, postao prvakom svijeta. Cijeli svijet zna za njega, najsnažniji je čovjek na Zemlji, više nije sirotinja, ali... I dalje je izmanipulirana marioneta, ovoga puta Duceova, koji je Carnerine pobjede iskoristio za propagandu "snage, mase i moći fašističke Italije".

U listopadu iste godine u meču s Baskijcem Uzcudunom Carnera je obranio titulu svjetskog prvaka, ali ju je desetak mjeseci kasnije, u borbi s Maxom Baerom, nakon loma gležnja u prvoj rundi i jedanaest nokdauna, izgubio. Iduće godine, nakon poraza u meču s tada nepoznatim Joeom Louisom (mladim crncem koji uskoro postaje najvećim boksačem svijeta pred-Alijevske ere), Carnera gubi priliku za povratak na tron. Dakako, nakon toga mu i Mussolini okreće leđa jer ne želi čuti za talijanskog boksača koji dopušta da ga premlati neka "crnčuga".

Carnera kruh traži u Hollywoodu gdje glumi gorostase i čudovišta u priglupim, petparačkim filmovima i nastupa u catcherskim "spektaklima", uvelike nalik cirkusu iz kojega je i potekao. Ipak, ubrzo pronalazi sreću u ljubavi, ženi se sunarodnjakinjom Pinom i zajedno u Glendaleu kraj Los Angelesa otvaraju malu trgovinu s talijanskim vinima i maslinovim uljem. Sretno žive do 1967. godine kada Carnera obolijeva od raka te se s obitelji vraća u rodni kraj gdje poslije mjesec dana i umire. Točno u dan 34 godine nakon osvajanja naslova svjetskog prvaka u boksu.

Carnerinu životnu priču Fusaro je strukturirao uvelike se povodeći za Wellesovim postupkom iz "Građanina Kanea". Roman je sastavio od niza pseudosvjedočanstava Carnerinih kolega iz boksačkog svijeta (rival Jack Sharkey, menadžeri Leon See i Luigi Soresi, boksački sudac Donovan...), njegovih prijatelja (Mirna Loy, John Wayne, Max Schmeling...), supruge Pine i novinara, koje tek povremeno prekida vlastitim dokumentarističkim, objektivnim pripovjednim iskazima, na taj način neprestano ekvilibrirajući između konkretne, autentične stvarnosti i moguće zbilje, odnosno između života i literature. Iskaze autentičnih javnih ličnosti toga vremena Fusaro koristi u svrhu podebljanja vjerodostojnosti opisanih događaja (vraćajući jezičac vage na stranu konkretne stvarnosti), čestim rezovima i brzim izmjenama vremenskih perspektiva uspješno postiže dinamičnost i filmičnost svoga rukopisa, dok potrebnu dozu melodramatičnosti i emotivni naboj ostvaruje u Carnerinim retrospektivnim ispovjednim dionicama. Upravo se te stranice, na kojima Carnera preuzima riječ, ispostavljaju najzanimljivijima jer otkrivaju svu tragičnost sudbine tog naivnog, neukog talijanskog gorostasa, izmanipuliranog od strane boksačkih hohštaplera i Mussolinijeve fašističke vlasti.

Carnera je bio neiskvareni, dobrodušni, izgladnjeli seljačić, nespreman za perfidnosti "velikoga svijeta", čiji su gigantski stas, čelične šake i mišićavi torzo bili u grotesknom kontrastu s njegovom dušom od svile - prostodušnošću, naivnošću, emocionalnošću i dobrotom. A protuslovlje te vrste, naznačeno i oksimoronskim naslovom romana, nažalost, nije moglo na dobro poći...

(Napisao: Božidar Alajbegović, travnja 2006.
objavljena na www.kupus.net)