Nula od Valenta u Booksi

utorak , 16.05.2006.



KNJIŽEVNA VEČER :: "Zero", Milko Valent
18.05.2006 :: 20h

Zero dolazi u Booksu. A s njim i Milko Valent, kontroverzni umjetnik hrvatske književnosti, te njegov Plaidoyer po pički (internacionalni naziv: Plaidoyer per Pussy). Ukratko, da vas ne pečemo predugo na tihoj vatrici, "Zero" je ultimativna dramska trilogija sastavljena od drame "Gola Europa" (premijerno izvedna u zagrebačkom HNK na Sceni Habunek 2003.), vesele tragedije "Ground Zero Aleksandra" i dramskog spektakla "Plaidoyer po pički". U Booksinoj Zero-akciji nastupaju autor Milko Valent, teatrolog Boris Senker, redatelj Mario Kovač, glumac Nikša Marinović i glumica Zrinka Kušević. Usred urnebesne zabave koju će zacijelo izazvati "Zero" puštamo i radiospektakl "Plaidoyer po pički", te uživo slušamo glavne likove Penelopu i Prijapa u ludoj interpretaciji Zrinke Kušević i Nikše Marinovića (možda se kao performer priključi i uvijek-pozitivno-nabrijani Milko Valent, a možda i uvijek-veseli Mario Kovač!). Sve u svemu biti će to ludi happening antidepresivne literature. Nešto za uživanje. A da bismo vam, barem u obrisima, dočarali što vas čeka, evo jednog djelića dijaloga između Penelope i Prijapa.

PENELOPA: Prijape!
PRIJAP: Pričekaj pristojno, Penelopice, Penelopičice! Poslušaj ponajprije potpuno precizne podatke! Posluhni prozu prije poezije! Početkom podrhtavajućeg perioda prčhiona pritrči postariji poštar, prastari pismonoša, prenoseći pozamašnu planinu pisama. Primih puno preporučenih pisama pa po priloženom popisu primijetih povisoko predragocjeno prvo pismo Princeze Penelope Prve. Pokraj popisa poštovani preporučilac pripisaše: “Polivalentna primadona polisa...

A evo što o svemu kaže teatrolog Boris Senker:
"Veze trilogije Zero s dvjema znatno starijim hrvatskim dramskim trilogijama, Vojnovićevom i Krležinom, ne mogu se previdjeti. Vojnović u Dubrovačkoj trilogiji uprizoruje pad mitskoga Grada, Krleža u Glembajevima pad građanskoga staleža, a Valent u Zero dekadenciju zapadne civilizacije. Ako se o Vojnoviću govori da je patetičan i melodramatičan, o Krleži da je analitičan i kritičan, o Valentu se može reći da je blasfemičan i šokantan. Valentovo kazalište izlaže šok-terapiji publiku osjetljivu na nebitno, neosjetljivu na bitno. Valentu ništa protuljudsko nije sveto, a ništa ljudsko strano. Valentu je čovjek – onaj koji će s njegovom Aleksandrom reći: Ja sam sloboda – jedina autentična vrijednost i svetost. U njegovom teatru, u tom kazalištu za slobodnu zajednicu glumaca i gledatelja, posebno mjesto pripada tijelu. Tijelo je ujedno i točka u kojoj se Valent ponajviše udaljuje od Vojnovića, Krleže i svih njihovih sljedbenika. I za Vojnovića i za Krležu tijelo je nešto bolesno, sramotno i prljavo, ono je tvar koja sputava čovjekov duh. Valentu je, naprotiv, ljudsko tijelo životno, zdravo, slobodno i lijepo. U skladu pak s tvrdnjom Hansa-Thiesa Lehmanna da ni u jednoj drugoj umjetničkoj formi ljudsko tijelo, njegova ranjiva, nasilna, erotska ili 'sveta' zbilja nije toliko u središtu kao što je to u kazalištu, Valent je autentični kazališni pisac."


<< Arhiva >>