Natopljena nostalgijom i izrečena izrazito ženskim glasom - poezija Darije Žilić mogla bi se (ali tek uvjetno!) svrstati u onaj pretinac koji se najčešće nespretno naziva 'narativnom poezijom'. Nostalgija nema (ili barem - nema nužno) točku na koju se referira, nostalgija ne poznaje takvu točku kao jasnu, jer inače ne bi bila nostalgija, nego naprosto tuga za nečim, žal za nečim...

Okovana nostalgijom, Darijina poezija je tiha, prigušena, obla i mekana, premda ponekad i oštra i provokativna u svome kratkometnom kriku kojim probija čahuru usamljenosti.

Drugovrsnu osobinu Darijinih pjesama nazvao bih - ženskom. Ali nije slabost ono zbog čega ovdje govorim o ženskome, nego spremnost da se o slabosti govori, spremnost da se najprije sa samom sobom, a onda i s drugima podijeli dvojbe koje nisu samo 'muški' spekulativne, refleksivne, 'muški' racionalne.
Hrvoje Jurić