Lucidne misli o književnosti
ponedjeljak , 20.06.2005.
Olivier Adam (r.1974.) francuski je književnik koji je prošle godine za svoj kratki roman 'Preživjeti zimu' ovjenačan Goncourtovom nagradom. U povodu izlaska tog romana u hrvatskom prijevodu (izdavač VBZ) Marinko Koščec za Jutranji list razgovarao je sa tim francuskim piscem, a ja vam iz intervjua prenosim nekoliko njegovih vrlo zanimljivih misli, koje će vas nadam se potaknuti na razmišljanje... i eventalan komentar.
Golema većina čitatelja traži ugodu, optimizam, razonodu. Dovoljno je provjeriti koje se knjige i diskovi najbolje prodaju, koji su filmovi najgledaniji. Osobno, nikad nisam shvatio od čega bi se to trebalo razonoditi. Književnost mi se čini upravo prostorom zabrinutosti, nemira, mjestom gdje se život gleda u oči, čak i ako to izaziva vrtoglavicu. Njome se, vjerujem, mogu odagnati strahovi, tjeskobe, može ih se zauzdati.
Minimalističko pismo izdigne se iz škrtosti, suhoparnosti, jedino ako se umetnu praznine u koje čitatelj propadne, koje tekstu daju širinu, više od onog što zaista jest ako se računa samo zbroj riječi koje ga tvore. Minimalizam bez toga je potpuna književna bijeda.
Utjehu u književnosti, čini mi se, nadasve može donijeti ljepota. Ljepota, čak i najcrnja, nikada ne uništava, nego nas ojačava, galvanizira, tješi, uspravlja.
Književnost nas poziva da se uvučemo u tuđu kožu, da uza svoj živimo još tisuću života. A to je istodobno oslobađanje i uzdizanje, način da se proširi znanje o sebi, o svijetu i o drugima.
komentiraj (4) * ispiši * #