Poezija Zala Koppa

Knjiga osječkog pjesnika Zal Koppa "Pod mostom moga tijela" odjevena u plavičasti ovitak iz kojega izranja bujno, mlado žensko tijelo, vjerujem da malo kojem muškarcu neće zapeti za oko, bude li izložena u izlogu knjižare. No, to će biti i posljednja poveznica između golog tijela, muškog pogleda i sadržaja knjige poezije. U smislu današnjeg vremena u kome se to žensko tijelo koristi za reklamiranje svega i svačega, a u tome zalazi do krajnjih granica neukusa kojim se zapravo vrijeđa ženu kao osobu sugerirajući na besmisao njena postojanja od trenutka kada dobije prvu boru ili, ne daj Bože, do pojave prvih znakova celulita na bedrima. Tada može u reciklažu (najbolje pod prešu). Ovo je nekako posljednjih godina ustaljeni stav kod "bezvremenskih i savršenih muškaraca" međutim tragedija je u tome što se i većina žena dala zaluditi tim istim stavom i tako prešutno prihvatila ulogu lutaka iz izloga ili pak onih na napuhavanje. Čitava bit ženina postojanja svodi se tako na težnju postajanja objektom koji se sviđa muškom oku i o njega se spotiče. Poželjno je naravno da, kad se već spotakne onda i padne, pod to oko.

"Pod mostom moga tijela" knjiga je erotske poezije. No, erotika je ovdje dovedena na razinu finoće paške čipke. Nema tu nepotrebnih sirovih riječi radi kojih se erotika (za koju su i božanstva bila zadužena) pretvori u pornografiju (koja pak izvlači iz čovjeka ono životinjsko što se u redovnom životu tako licemjerno sakriva i čega se još licemjernije sramimo, a istina je da nam je u globalu svima bliža i da u njoj ima tako malo "božanskog", a toliko prizemnog). Kao i ženu, i erotiku se vrijeđa kad je se poistovjećuje s pornografijom i to u tolikoj mjeri da se zaboravilo da je erotika zapravo umjetnost, odnosno jedan njezin pravac.

Spomenuti osječki pjesnik, Zal Kopp, svojom se knjigom poezije pojavio u pravi trenutak kako bi dokazao, pokazao i rekao glasno svima kako griješe i u pogledu žena i u pogledu erotike. Došao je spasiti svojim stihovima dostojanstvo i žene kao osobe i erotike kao smjera u umjetnosti (barem one u kojoj je sredstvo izražavanja pisana riječ).

On će riječima ženi sagraditi spomenik, ljubeći je istom strašću u svakoj životnoj dobi koju zajedno s njome prolazi. U ženi će pronalaziti životnu snagu i u njoj tražiti utočište. Kao iscjelitelj duše, on će ponovo iz ponora u koji smo je okrutno bacili ismijavajući je pri tom činu barbarstva, izdignuti ljubav iznad svega, jer samo iz ljubavi i za ljubav pod mostom muškog tijela skladno i mirno teći će žensko i zajedno će činiti sklad kakvoga jedino još netaknuta priroda ponegdje oku nudi.

Dakle, Zal Kopp: