Knjiga Brod za Kobe istodobno je putopis, memoarsko štivo i roman o odrastanju. Djelo je nastalo kao autoričin literarni komentar slučajno otkrivenog majčina dnevnika, koji je ova brižno vodila dan za danom u razdoblju od 1938. do početka 1942. Budući da je autoričina obitelj te godine provela u Japanu, knjiga je bogata antropološkim pogledima filtriranim očima zapadnjakinje. No izuzetnost djetinjstva proživljenog u egzotičnoj i dalekoj zemlji tek je kulturalni okvir iz kojeg autorica, po prvi put u svom bogatom opusu, progovara o odnosu s majkom i ocem, otkrivajući nepoznate detalje o svojoj obitelji, te si postavlja pitanja vezana uz literaturu, tradiciju, vjersku i moralnu problematiku. Citati iz majčina dnevnika (o postajama na dugom putu brodom prema japanskom gradu Kobeu, kao i o malim i velikim događajima u obitelji) neprestani su izvor za prisjećanja i istodobna udaljavanja od dnevnika, za brojne reminiscencije što iz prošlosti pristižu do sadašnjosti.

Dacia Maraini u ovoj knjizi govori o sebi (piše dakle, povrh biografije zauzvrat majci, i autobiografiju), slobodno kružeći oko vremenske osi, pa hita katkada poletno unaprijed, katkada se sjetno vraća, ili pak skreće u digresije što se mogu činiti rezultatom nehata, iako su prije uvjetovane jakom silom neke asocijacije, ali uvijek se i pitajući. O kauzalnosti i slučajnosti sjećanja, o jedinstvenosti i mnogostrukosti identiteta, o motivima i smislu društvenog (u Dacinu slučaju napose feminističkog) angažmana, o razlozima i učincima ženske potčinjenosti muškim sustavima.

Djelo je gotovo roman u slikama, pogled u zeleni pejzaž sjećanja, opora proza, no prepuna sadržaja čak i kada piše o osobnim, izuzetno delikatnim pitanjima. Iako sažeta, suzdržana u opisima, u ovoj autobiografskoj knjizi autorica je sprema da ode u dubinu vlastita sjećanja ne stideći se baš ničega.