NOVO : Irena Lukšić - 'Kazalo važnih stvari' (Meandar, 2005.)
ponedjeljak , 16.05.2005.
Meandar je na police knjižara upravo izbacio zbirku kolumni Irene Lukšić pod naslovom Kazalo važnih stvari, o kojoj autorica zbori sljedeće:
“Tekstovi pod naslovom ‘Kazalo važnih stvari’ izlazili su kao kolumna u ‘Karlovačkome listu’ tijekom 1997. i početkom 1998. godine. Njima sam u obliku slobodne — a opet dovoljno ozbiljne - analize duha vremena pokušavala utjecati na iskorjenjivanje loših navika u našemu društvu. Pritom, dakako, nisam imala u vidu samo nekulturu svakodnevnoga života, ponašanje na ulici, u vlaku ili pak u medijima, nego općenito slabo postavljen temelj za ulazak u zahtjevno europsko društvo. Upirala sam prstom u politiku, podsvjesne težnje prosječnoga čovjeka, simboliku raznih nevažnih poruka, način razmišljanja i sustav postojećih vrijednosti. Urednik koji je naručio tekstove inzistirao je na snažnoj političkoj obojenosti aktualnih tema, tražio je da se intenzivno bavim otpadom koji dolazi iz beskorisnih i često nepostojećih institucija, i tako me dovodio u situaciju da posve obične i naoko nezanimljive prizore iz života gledam pod neobičnim kutom, kao originalni proizvod šačice neinventivnih ljudi. Tražio je, ukratko, da u svemu otkrijem neku značajnu političku poruku, mig.
Meni se takva tendencioznost nije sviđala, nastojala sam je na svaki način ublažiti ili otkloniti, jer nekulturu svakodnevlja nisam držala nekom zasebnom životnom pojavom, nego upravo izdankom ili posljedicom onoga što se zbiva na vrhu piramide. Izdankom stanja, naime, koje se može zvati ovakva ili onakva politika, ali koje je uvijek odraz onoga što se zbiva na dnu, među ljudima na ulici, u dječjem vrtiću, luksuznom hotelu ili u vrtu. Onoga, drugim riječima, što je prethodilo politici. Uredniku se takvo objašnjenje nije sviđalo, držao ga je konformističkim i salonskim, i ubrzo mi je ukinuo prostor u novinama.
Za ovu prigodu sabrala sam sporne tekstove s kraja dvadesetoga stoljeća. Njihovu glavnu vrijednost nalazim upravo u razlogu zbog kojega su svojedobno protjerani iz novina — u izbjegavanju eksplicitnome služenju politici. Nadam se da će izložene teme potaknuti na razmišljanje sve one koji žive duboko ukorijenjeni u južnoslavensko tlo i sanjaju o svijetu bez civilizacijskih barijera.”
Irena Lukšić
O autorici
Irena Lukšić rođena je 1953. u Dugoj Resi. Diplomirala je i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. S ruskoga prevodi prozu i poeziju.
Do sada je objavila slijedeće knjige :
- romani Konačište vlakopratnog osoblja, Zrcalo, Traženje žlice , Povratak slomljene strijele,
- zbirke pripovijedaka Sedam priča ili jedan život, Noći u bijelom satenu, Sjajna zvijezda Rovinja , Krvavi mjesec nad Pompejima i Tajni život laponske princeze.
U suatorstvu i samostalno uredila je nekoliko tematskih brojeva Književne smotre i časopisa Svjetlo.
Kao urednica objavila je knjige : Nova ruska poezija, Soc-art, Jednostavna istina – ruska pripovijetka 20. stoljeća, Antologija ruske disidentske drame, Ruska emigrantska književna kritika i Ruska književnost u svemiru.
Suautorica je dvotomne deskriptivne bibliografije Ruska književnost u hrvatskim književnim časopisima.
Priredila je za tisak integralnu verziju Dnevnika Dragojle Jarnević i memoare Svi životi jedne ljubavi Irine Aleksander. Dva puta je studijski boravila u Rusiji, a sudjelovala je na tridesetak međunarodnih znanstvenih simpozija.
komentiraj (4) * ispiši * #