U zbirci eseja 'Krila u koferu' Boris Beck bavi se fenomenom književnosti, i to kroz različite pojmove koji su u povijesti služili kao njezina metafora (ogledalo, sjena, minijaturni svijet i sl.), kroz neke teorijske pojmove kojima se književnost u novije vrijeme pokušava shvatiti (čudovišnost), kroz neke izvanknjiževne pojmove koji dosad nisu primjenjivani na tekstove (deterministički kaos, višedimenzionalni prostori), kroz različite medije vizualne umjetnosti (strip, crtani film, slikarstvo). No, jezik 'Krila u koferu' nije znanstven, nego je u neprestanom autorovu (očevu) dijalogu s dječjim svijetom: sve se prethodno rečeno upotrebljava u govoru o igračkama, bajkama, dječjim predodžbama o mogućem i stvarnom te sklonosti male djece da spontano tvore metafore. Eseji u tom smislu imaju (nenametljivu) autobiografsku notu i pružaju snažan dojam autentičnosti jer se referiraju na stvarne događaje i žive ljude: eseji o književnosti smješteni su u život.
Kroz jednostavne anegdote (koje su ispričane na počecima gotovo svih eseja) u tematski okvir uvlače se ozbiljne teme: odnos pisanja i života, egzistencija pisca, odnos teksta i svijeta, usmene književnosti i pisane, pop kulture i visoke kulture te razna pitanja jezika.