Klik - Po Europama

petak, 13.09.2019.

Plinska posla

Poslije prošle priče o vodi, grad poput Beča zaslužuje i kratku priču o plinu "za grijanje", onom "klasičnom", plinovitom*. Njegovo "čuvanje" za distribuciju je, u devetnaestom stoljeću, bila zahtjevna zadaća. Goleme "preokrenute" limene kante ispod kojih se držao plin "plutale" su na bazenima s vodom i gibale su se gore-dolje (!) ovisno o njegovoj količini.
Kako bi te goleme kante plutale nesmetano, bilo je potrebno "okružiti ih" čvrstim "vodilicama". Tada je logično građevinsko rješenje bila ciglena zgrada.
_____________
* Ne treba zaboraviti da je razvojem tehnologije varijanta "ukapljenog" plina danas postala široko prihvaćena stvarnost. Čak i u nečem tako sitnom i običnom kao što je upaljač za cigarete.



Osim što su ti "rezervoari" osiguravali stalan tlak plina u cjevovodima, nivo uranjanja "kante" pokazivao je plinarima i stvarnu količinu sadržanog plina pa se za ta energetska postrojenja osim "plinosprema" govorilo i da su plinomjeri - "gasometri".
U bečkom primjeru bilo ih je čak četiri u nizu i navodno su bili najveći u Evropi (svijetu?).


Bečani su bili dovoljno pametni da ih poslije izlaska iz osnovne upotrebe (početkom osamdesetih) ne poruše, nego njihovu unutrašnjost prenamijene u atraktivne stambene, poslovne i trgovačke prostore.


Ostavili su netaknutima sve vanjske detalje koji vjerno odražavaju pompoznost tadašnje "razigrane" industrijske arhitekture.


I dandanas u nekada pratećim poslovnim zgradama slične građevinske "estetike", primjerice, uredno (i točno) radi javni sat.


U namjeri nekakve šire (re)vitalizacije prostora oko "gasometara" dodali su u posljednje vrijeme, istina, i prilično smjela arhitektonska rješenja, naherenu zgradu (tadašnje HYPO...) banke, izrazito šareni kino-kompleks i niz od četiri (opet) naherene stambene zgrade.
Time su, po meni, same plinospreme donekle "zagušili" u njihovoj pompoznosti i sakrili ih od cjelovitog pogleda.


Atraktivnost cjelokupnog kopleksa "prepoznata je" u svijetu te je sredinom osamdesetih čak i dio zapleta James Bond-ovog serijala - "Living Daylight" - sniman tamo, s efektnom scenom izlijetanja "vertikalno upravljivog" aviona tipa Harrier kroz otvor na svodu jedne od zgrada.


Sada je svo uređenje unutrašnjosti (stanovi, lokali, ...) podređeno, naravno, vanjskoj cilindričnoj ljusci i centralnoj simetriji.


I središnji okrugli dio iskorišten je tako, u nekim od zgrada, za "društvena" okupljanja zaposlenih... te prolaznika.

U jednom od internetskih foruma na temu bečkih gasometara rečeno je, prilično realno, da za putnike namjernike cijeli kompleks ima nesumnjivu intrigantnu notu, ali da ga, osim toga, po atmosferi u suštini ništa ne razlikuje od nekog prosječnog šoping-centra.


Kao kuriozum navodim i sličan primjer zidane gradnje "gasometara" u švedskom Stockholmu (oni to tamo nazivaju "Gas Werk" ili tako nekako). Trenutačno su tamošnje dvije takve zgrade, očito već neko vrijeme bez izvorne funkcije, u nekom nedefiniranom stanju "korisnosti". No za očekivati je da i Šveđani za te dragulje osmisle neku praktičnu, privlačnu javnu funkciju.


Dvadeseto stoljeće donijelo je nove materijale i tehnike tako da se kasnije u gradnji plinosprema "prešlo" na metalne konstrukcije (opet primjer iz Stockholma), a koje su, objektivno, neinteresantnije od onih ciglenih te se često poslije upotreba uklanjaju bez velike nostalgije. Kao i primjerice takve dvije zagrebačke, metalne, koje su prije dvadesetak godina "nestale" bez traga.

[Beč - kolovoz 2019. / Stockholm - lipanj 2019.]

© • 13.09.2019. u 19:01 • Komentari (2) #



utorak, 10.09.2019.

Da grad ne presuši!

Među ostalim "pravim" čudima, Beč ima i jednu "kvazi"-antiku...


Nju sam zapazio neke od prethodnih godina kad nam je gradski bus na jednoj od nasumično odabranih linija u predgrađu prošao ispod pozamašnih ciglenih lukova nad kojima se protezao "očigledan" akvedukt.


"Napipao" sam da je to stvaran i još uvijek korišten dio bečkog vodovodnog sustava koji je izgrađen prije ("samo") sto i pedeset godina (u maniri rimskih akvedukata) kako bi se premostila poveća dolina pri dopremi pitke vode Beču s udaljenih planinskih izvora.


Iako, dakle, građevina "nije baš tako stara kako se čini", ipak je dojmljiva kao poprilično masivan građevinski pothvat tog doba, a koji i danas, srećom, prolazi kroz parcijalne faze obnove uz zadržavanje jednakog stila i korištenja sličnih ciglenih materijala.


Njegova puna duljina između dva premoštena brijega iznosi točno 750 metara, ali kako je, vele, i dalje u aktivnoj funkciji, ne dozvoljava se prilaz znatiželjnicima (poput mene) niti s jedne...


... niti s druge strane.


Sve se to nalazi na samom rubu oficijelnog gradskog područja i već par-stotinjak metara dalje, bogati vinogradi protežu se prema podnožjima navodnih izvora vode, dovoljnih za 40% potreba grada Beča.


Vjerujem da ni mnogi Bečani (i/ili Bečanke ;-) ...) nemaju pojma odakle, ni kako, do njih dolazi sva ta "njihova vodovodna" voda...

[Beč - kolovoz 2019.]
Nastavit ću priču o Beču... nakon petnaestak dana drugačijeg "laufanja".

© • 10.09.2019. u 19:01 • Komentari (4) #



nedjelja, 08.09.2019.

Ulična zezancija

Danas ću se zadržati "samo" na nekoliko nasumičnih zapažanja u domeni više-manje vickastih bečkih "vizualnih komunikacija".


"Nemoj ti tu meni trubiti!"


"Znate li plivati? A veslati?!"


"I mi pauka za veselje imamo!"


"Pomagaj! Raspao mi se komp!"


"Pivo treba shvatiti ozbiljno... i pravovremeno"


"Ne mo'š se od njega maknuti..."


"Šaljivci neki!"


"Stoka sitnog zuba?"


"Statusu nije mogao odoljeti!"


"Zavrzlame po jeziku"


"Ima nas svakakvih!"


"Nemoj da ti ja doplahutam...!"


"Šnicl-placl... za nedjeljni ručak"


"A čilaj... u ostatku vikenda"

[Beč - kolovoz 2019.]

© • 08.09.2019. u 19:01 • Komentari (6) #



subota, 07.09.2019.

Gibanja i čekanja

Nisam baš ekspert za javni prijevoz u svjetskim metropolama, ali doživljavam bečki javni "transportni sustav" zaslužnim što smo u tih nekoliko posjeta Beču zavirili u većinu njegovih zakutaka.



Tome je, osim mnoštva linija podzemne, "brze" i "tramvajske" željeznice te buseva sigurno pridonijela i visoka frekvencija kruženja pojedinih linija po gradu i točnost propisanog i objavljenog dolaska vozila na stanice. Čovjek nema dojam da negdje "čeka bez veze".


Podzemna željeznica je "posebna priča" - njena "ekspeditivnost" je za naše pojmove nedostižna. Vlakovi na mnogim linijama tokom cijelog dana dolaze na stanice u razmacima od 4 ili 5 minuta.
Ljudi na peronima doslovce nemaju vremena dovršiti svoju osobnu komunikaciju mobitelima te se ona nastavlja i "u kolima"...


Na sjedalicama u vagonima ne postoji posebno pravilo "ustupanja mjesta" (osim za evidentno nemoćne, invalide, trudnice i sl. na posebno označenim mjestima) te je izmjenjivanje "na sjedenju" toliko živahno da nitko nema dojam da "pati" stojeći... jer će se već za stanicu-dvije i sâm "uvaliti".

Jedino možda divovi poput ovoga nemaju živaca uguravati se među klupe te stojeći zakriljuju pola ulaznih vrata. I grdo me gledaju, dok žena do njega s dječjim kolicima sažalno promatra "što mi se potencijalno može dogoditi".
[Po nekoj inerciji s prethodnim iskustvima u Stockholmu, instantno ga "prozvasmo" "Vikingom"... iako bi vjerojatno "Tirolac"-brđanin bio adekvatniji atribut.]


Kad već spomenuh i njihov Tirol, u autobusima po
periferiji može se, tu i tamo, pojaviti i pokoja starija
osoba u tradicionalnijoj austrijskoj obleki, čemu
dodatno daje pečat i definitvno etnografski primjerak
"vozila za kupovanje".


Mlađe pak osobe u svojem su poimanju komfora malo labavije... iako još u granicama "dopuštenog izležavanja" po sjedalicama lokalnog vlaka.


I peroni su posebno slikovite "pozornice". Na kojima, u tim minutama (prinudnog) "smirenja", dolaze do izražaja razne slobodnije modne kombinacije...


... praktična mehaničarska umijeća...


... ili čak poneka joga-pozicija "za zdravlje".

[Fotografija, znam, ne može oslikati što je dotična jogistica izvodila, ali brzina vožnje kompozicije iz koje sam je snimio tada je već bila previsoka za bilo kakvu suvislu reakciju, a kamoli snimku.]


Iako na nekim službenim stranicama Bečani deklariraju da brzina njihove podzemne željeznice ne prelazi 80 km/h, u usporedbi s jednako brzom štokholmskom Tunnel-banom, ali koja je bitnije tiša i amortiziranija u vožnji (!), doima se kao jurnjava bar "sto na sat", bilo pri dolasku ili izlasku iz stanice u tunel.

[Ova djevojčica koja puhanjem u nos "odčepljuje uši", ne radi ništa čudno... Ta reakcija tijela na buku/"zviždanje", propuh i pritiske u tunelu zbog brzine bila nam je svakodnevna.]


Kao suprotnost svoj toj jurnjavi, minimalistički dijagram na zidu tunela koji pokazuje da je, poslije osamnaest s pravom neimenovanih stanica (prohujalih s vihorom), pred vlakom koji onamo dolazi samo još jedan stanični razmak... djelovao mi je umirujuće.

[Wiener Linien - Beč - kolovoz 2019.]

© • 07.09.2019. u 19:01 • Komentari (3) #



petak, 06.09.2019.

Jeste li za "Jengu"...?


U području sâmog prijelaza iz urbanizirane zone u opsežan šumski pojas na (sjevero)zapadu Beča, uvjetno ću ga nazvati "Bečkom šumom", izgradili su sredinom 1970-ih osebujnu crkvu koja je, iako (kao) "prepoznata" u znamenitostima grada, očito dovoljno nepoznata i/ili teže dostupna "običnim turistima".
Njen "periferni" i k tome brdski položaj (vrlo blizu nekidan spomenutog "Planetarija na otvorenom") zahtijeva izmjenu nekoliko javnih prijevoznih sredstava, "troši vrijeme" i time, čini se, postaje "pain-in-the-ass" za "brzinski nabrijane" posjetitelje Beča.


Stoga cijeli ambijent oko nje odaje neku "izoliranu" smirenost u koju se nekako uklopio i, eto baš tada, zvuk kosilica trave...


... kojima je neka penzionerska obitelj (doimali su se kao predani "volonteri"!), natenane i bez nervoze uređivala travnjak.


S klupe u hladu okolišnog šumarka moglo se samo snatriti što je navodilo gospodina Wotrubu, zapravo kipara po "vokaciji", da ovom svojom vizijom doprinese projektu zdanja "Presvetog Trojstva"...
[Jedan od prijatelja kojemu tada u realnom vremenu poslasmo WhatsApp-om fotku, simpatično je, na prvu loptu, opisao viđeno: "Igra za besramno bogate - Jenga s pravim kamenim blokovima. Svaki igrač ima svoju malu dizalicu..."]


Crkva je bila zatvorena za javnost te se otkačena i
"asketska" unutrašnjost mogla samo nazrijeti kroz
staklo ulaznih vrata.


Često nam se zbiva de ponegdje poput "magneta" privučemo za sobom i ostale putnike-namjernike i znatiželjnike... pa je tako i ovdje, nakon desetak, petnaest minuta samoće i potpune "nirvane", u prostoru oko crkve počeo sporadičan muving... šetača pasa, nekih kao zalutalih "obiteljskih" turista... i fotoamatera (sa znatno boljom "pilom" od moje).


Silaskom u grad (točnije predgrađe) u jednom trenutku otvorio se uz jednu ulicu blago razočaravajući pogled na to zdanje "na kraju grada". Ovako, izvan njenog prirodnog zelenog konteksta i "zraka" za disanje, djelovala mi je pomalo otužno.

[Wotruba Kirche; Georgenberg - Beč - kolovoz 2019.]
I, usput, jedna digresija / poveznica za komentatoricu Jeku koja Beč doživljava, "raskošno zlatno...": [klik]

© • 06.09.2019. u 19:01 • Komentari (5) #



četvrtak, 05.09.2019.

Kako se izdići...?

Nekidan je Vanja na svom blogu "NepoznatiZagreb" prikazao dvojicu penzića udubljenih u svoju partiju šaha na nekom betonskom zidiću u opskurnom okruženju bivše "Name" na zagrebačkoj Remizi. Komentirajući viđeno ne mogoh se ne prisjetiti slične scene nedavno doživljene na periferiji Beča...


Tamo je neki par, tog sparnog dana, u sjeni stabla na povoljno pozicioniranim klupama odigravao svoju "bračnu partiju" šaha, backgammona, scrabble-a, čega li.
Okruženje, u usporedbi s gorespomenutim penzićima - kao nebo i zemlja.


Na tom zaravanku oni su, kao u "Nebu", u svom odnosu bili iznad običnog, zdravog nadmudrivanja i brušenja igračkih sposobnosti.


Bili su, možda i nesvjesno, dijelom pozitivnih "nebeskih" vibracija koje je to mjesto tako uspješno odavalo, potpomognuto sustavom "Planetarija na otvorenom", a koji je tamo osmislilo i izvelo Austrijsko astronomsko društvo.


Sa svojim poprilično dimenzioniranim elementima, sunčanim satom, zimskom i ljetnom analemom (ma šta to značilo) te stupovima-pokazivačima stvarnog horizonta u ključnim datumima godišnjih solsticija i ekvinocija, to mjesto, kako kažu, povremeno postaje mjesto organiziranih cjelonoćnih seansi zaljubljenika u promatranje nebeskih pojava i otkrivanje njihovih tajni.


Barem neki putnici aviona koji je upravo prelijetao Beč stremili su nekim novim spoznajnim horizontima... osunčanima istim Suncem koje se ogledalo i u umbralnom-disku ove bečke makro-"instalacije".

Treba htjeti...

[Sterngarten Georgenberg - Beč - kolovoz 2019.]

A da Beč nije nikakvo "nevinašce" glede astronomije bio sam raspreo i prije dvije godine u dva svoja posta: [o Sveučilišnoj...] i ["ostalim" zvjezdarnicama]...

© • 05.09.2019. u 19:01 • Komentari (2) #



srijeda, 04.09.2019.

Kako početi...?

Kako početi osvrt na ponovni, ovogodišnji posjet Beču, a da čovjek ne ponavlja istu priču od lani?
Možda onom njegovom otvorenom, "open-air" stranom - parkovima po kojima se tolerantno isprepliću svi njegovi "društveni entiteti".
I stoga...


"Alternativa... nečemu" [Stadtpark]


"Mlada i perspektivna" [Seestadt]


"Ne baš preblistava opcija" [Stadtpark]

[Beč - kolovoz 2019.]

© • 04.09.2019. u 19:01 • Komentari (5) #



utorak, 03.09.2019.


^^^^^^^^^^ Beč, Austrija ^^^^^^^^^^^^^
^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
vvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvv
vvvvvvvvvv Stockholm, Švedska vvvv

© • 03.09.2019. u 19:01 • Komentari (0) #



ponedjeljak, 02.09.2019.

Akcije i situacije


O Stockholmu bi se, tematski, dalo pričati još danima... Ta ovih 400-tinjak fotki koje sam o tom gradu objavio u protekla 34 posta samo su osmina mog materijala snimljenog tamo.
Ipak zaključujem svoj foto-serijal nizom "ljudi u njegovom prostoru", dakle onim što oplemenjuje puku aglomeraciju zgrada i inih građevina na jednom tako izazovnom prostoru. Bez njih je svaki putopis ipak samo katalog onoga za što bi Amerikanci rekli: "Brick & Mortar" (cigla i mort).


"Na kateti ili hipotenuzi?"


"Slikar na sto muka"


"Dobrosusjedska popodnevna kavica"


"Solo pothvat"


"Društvance na Baltiku"


"Ležerica na jezeru"


"Izlet u djelić prošlosti"


"Djevojački dan"


"Šarmantna gomilica"


"Kao na federu"


"U koštacu sa sladoledom"


"Kontemplacija"


"Rezignacija"
["Bicikli se ovdje ne smiju parkirati"]


"Vedrina akvamarina"


"Opsesija internetom"


"Obitelj na izlasku"


"Raj za vitalne i znatiželjne"

[Stockholm - lipanj 2019.]

Nastavit ću... s nekoliko postova o Beču. Novih.
Opet i ponovno!

© • 02.09.2019. u 19:01 • Komentari (9) #



nedjelja, 01.09.2019.

Štokholmski prstohvat IV


I..., prije negoli se "primim" svježijeg Beča pokušat ću u nekoliko postova splasnuti Stockholm kroz seriju nevezanih, slučajnih urbanih detalja koji govore sâmi za sebe.


Fasadna poruka... i "strip" čak! S nekom trudnoćom usred priče.


"Ajmo društvance!" - izravno ulično "rentanje" električnih automobila.


"Ića i pića!"- Samo mu fali "P".


Tepih dobrodošlice.


Tko voli, neka izvoli! Ali tek poslije "inicijacije".


Mini "Stonehenge", trenutačno bez malenih poklonika.


Ležerno slijetanje prijateljskom Golijatu.


Za "kavu" ni na nebu ni na zemlji... na "ničijem terenu".


Usnuli patuljak... šćućuren u sjeni gljive.

[Stockholm - lipanj 2019.]

© • 01.09.2019. u 19:01 • Komentari (2) #



<< Arhiva >>


gp.zagrebancije@gmail.com