Klik - Po Europama

nedjelja, 15.09.2019.

Austrijski niz

U kontinuitetu:

[Po potrebi kliknuti na << Arhiva >> pri dnu stranice]

Kako početi...?

"Alternativa... nečemu" [Stadtpark]


"Mlada i perspektivna" [Seestadt]


"Ne baš preblistava opcija" [Stadtpark]

[Beč - kolovoz 2019.]

Kako se izdići...?

Tamo je neki par, tog sparnog dana, u sjeni stabla na povoljno pozicioniranim klupama odigravao svoju "bračnu partiju" šaha, backgammona, scrabble-a, čega li.
Okruženje, u usporedbi s gorespomenutim penzićima - kao nebo i zemlja.


Na tom zaravanku oni su, kao u "Nebu", u svom odnosu bili iznad običnog, zdravog nadmudrivanja i brušenja igračkih sposobnosti.


Bili su, možda i nesvjesno, dijelom pozitivnih "nebeskih" vibracija koje je to mjesto tako uspješno odavalo, potpomognuto sustavom "Planetarija na otvorenom", a koji je tamo osmislilo i izvelo Austrijsko astronomsko društvo.


Sa svojim poprilično dimenzioniranim elementima, sunčanim satom, zimskom i ljetnom analemom (ma šta to značilo) te stupovima-pokazivačima stvarnog horizonta u ključnim datumima godišnjih solsticija i ekvinocija, to mjesto, kako kažu, povremeno postaje mjesto organiziranih cjelonoćnih seansi zaljubljenika u promatranje nebeskih pojava i otkrivanje njihovih tajni.


Barem neki putnici aviona koji je upravo prelijetao Beč stremili su nekim novim spoznajnim horizontima... osunčanima istim Suncem koje se ogledalo i u umbralnom-disku ove bečke makro-"instalacije".

Treba htjeti...

[Sterngarten Georgenberg - Beč - kolovoz 2019.]

Jeste li za "Jengu"...?

Stoga cijeli ambijent oko nje odaje neku "izoliranu" smirenost u koju se nekako uklopio i, eto baš tada, zvuk kosilica trave...


... kojima je neka penzionerska obitelj (doimali su se kao predani "volonteri"!), natenane i bez nervoze uređivala travnjak.


S klupe u hladu okolišnog šumarka moglo se samo snatriti što je navodilo gospodina Wotrubu, zapravo kipara po "vokaciji", da ovom svojom vizijom doprinese projektu zdanja "Presvetog Trojstva"...
[Jedan od prijatelja kojemu tada u realnom vremenu poslasmo WhatsApp-om fotku, simpatično je, na prvu loptu, opisao viđeno: "Igra za besramno bogate - Jenga s pravim kamenim blokovima. Svaki igrač ima svoju malu dizalicu..."]


Crkva je bila zatvorena za javnost te se otkačena i
"asketska" unutrašnjost mogla samo nazrijeti kroz
staklo ulaznih vrata.


Često nam se zbiva de ponegdje poput "magneta" privučemo za sobom i ostale putnike-namjernike i znatiželjnike... pa je tako i ovdje, nakon desetak, petnaest minuta samoće i potpune "nirvane", u prostoru oko crkve počeo sporadičan muving... šetača pasa, nekih kao zalutalih "obiteljskih" turista... i fotoamatera (sa znatno boljom "pilom" od moje).


Silaskom u grad (točnije predgrađe) u jednom trenutku otvorio se uz jednu ulicu blago razočaravajući pogled na to zdanje "na kraju grada". Ovako, izvan njenog prirodnog zelenog konteksta i "zraka" za disanje, djelovala mi je pomalo otužno.

[Wotruba Kirche; Georgenberg - Beč - kolovoz 2019.]

Gibanja i čekanja

Tome je, osim mnoštva linija podzemne, "brze" i "tramvajske" željeznice te buseva sigurno pridonijela i visoka frekvencija kruženja pojedinih linija po gradu i točnost propisanog i objavljenog dolaska vozila na stanice. Čovjek nema dojam da negdje "čeka bez veze".


Podzemna željeznica je "posebna priča" - njena "ekspeditivnost" je za naše pojmove nedostižna. Vlakovi na mnogim linijama tokom cijelog dana dolaze na stanice u razmacima od 4 ili 5 minuta.
Ljudi na peronima doslovce nemaju vremena dovršiti svoju osobnu komunikaciju mobitelima te se ona nastavlja i "u kolima"...


Na sjedalicama u vagonima ne postoji posebno pravilo "ustupanja mjesta" (osim za evidentno nemoćne, invalide, trudnice i sl. na posebno označenim mjestima) te je izmjenjivanje "na sjedenju" toliko živahno da nitko nema dojam da "pati" stojeći... jer će se već za stanicu-dvije i sâm "uvaliti".

Jedino možda divovi poput ovoga nemaju živaca uguravati se među klupe te stojeći zakriljuju pola ulaznih vrata. I grdo me gledaju, dok žena do njega s dječjim kolicima sažalno promatra "što mi se potencijalno može dogoditi".
[Po nekoj inerciji s prethodnim iskustvima u Stockholmu, instantno ga "prozvasmo" "Vikingom"... iako bi vjerojatno "Tirolac"-brđanin bio adekvatniji atribut.]


Kad već spomenuh i njihov Tirol, u autobusima po
periferiji može se, tu i tamo, pojaviti i pokoja starija
osoba u tradicionalnijoj austrijskoj obleki, čemu
dodatno daje pečat i definitvno etnografski primjerak
"vozila za kupovanje".


Mlađe pak osobe u svojem su poimanju komfora malo labavije... iako još u granicama "dopuštenog izležavanja" po sjedalicama lokalnog vlaka.


I peroni su posebno slikovite "pozornice". Na kojima, u tim minutama (prinudnog) "smirenja", dolaze do izražaja razne slobodnije modne kombinacije...


... praktična mehaničarska umijeća...


... ili čak poneka joga-pozicija "za zdravlje".

[Fotografija, znam, ne može oslikati što je dotična jogistica izvodila, ali brzina vožnje kompozicije iz koje sam je snimio tada je već bila previsoka za bilo kakvu suvislu reakciju, a kamoli snimku.]


Iako na nekim službenim stranicama Bečani deklariraju da brzina njihove podzemne željeznice ne prelazi 80 km/h, u usporedbi s jednako brzom štokholmskom Tunnel-banom, ali koja je bitnije tiša i amortiziranija u vožnji (!), doima se kao jurnjava bar "sto na sat", bilo pri dolasku ili izlasku iz stanice u tunel.

[Ova djevojčica koja puhanjem u nos "odčepljuje uši", ne radi ništa čudno... Ta reakcija tijela na buku/"zviždanje", propuh i pritiske u tunelu zbog brzine bila nam je svakodnevna.]


Kao suprotnost svoj toj jurnjavi, minimalistički dijagram na zidu tunela koji pokazuje da je, poslije osamnaest s pravom neimenovanih stanica (prohujalih s vihorom), pred vlakom koji onamo dolazi samo još jedan stanični razmak... djelovao mi je umirujuće.

[Wiener Linien - Beč - kolovoz 2019.]

Ulična zezancija

"Nemoj ti tu meni trubiti!"


"Znate li plivati? A veslati?!"


"I mi pauka za veselje imamo!"


"Pomagaj! Raspao mi se komp!"


"Pivo treba shvatiti ozbiljno... i pravovremeno"


"Ne mo'š se od njega maknuti..."


"Šaljivci neki!"


"Stoka sitnog zuba?"


"Statusu nije mogao odoljeti!"


"Zavrzlame po jeziku"


"Ima nas svakakvih!"


"Nemoj da ti ja doplahutam...!"


"Šnicl-placl... za nedjeljni ručak"


"A čilaj... u ostatku vikenda"

[Beč - kolovoz 2019.]

Da grad ne presuši!

Nju sam zapazio neke od prethodnih godina kad nam je gradski bus na jednoj od nasumično odabranih linija u predgrađu prošao ispod pozamašnih ciglenih lukova nad kojima se protezao "očigledan" akvedukt.


"Napipao" sam da je to stvaran i još uvijek korišten dio bečkog vodovodnog sustava koji je izgrađen prije ("samo") sto i pedeset godina (u maniri rimskih akvedukata) kako bi se premostila poveća dolina pri dopremi pitke vode Beču s udaljenih planinskih izvora.


Iako, dakle, građevina "nije baš tako stara kako se čini", ipak je dojmljiva kao poprilično masivan građevinski pothvat tog doba, a koji i danas, srećom, prolazi kroz parcijalne faze obnove uz zadržavanje jednakog stila i korištenja sličnih ciglenih materijala.


Njegova puna duljina između dva premoštena brijega iznosi točno 750 metara, ali kako je, vele, i dalje u aktivnoj funkciji, ne dozvoljava se prilaz znatiželjnicima (poput mene) niti s jedne...


... niti s druge strane.


Sve se to nalazi na samom rubu oficijelnog gradskog područja i već par-stotinjak metara dalje, bogati vinogradi protežu se prema podnožjima navodnih izvora vode, dovoljnih za 40% potreba grada Beča.


Vjerujem da ni mnogi Bečani (i/ili Bečanke ;-) ...) nemaju pojma odakle, ni kako, do njih dolazi sva ta "njihova vodovodna" voda...

[Beč - kolovoz 2019.]

Nastavit ću priču o Beču... nakon petnaestak dana drugačijeg "laufanja".

Plinska posla

Osim što su ti "rezervoari" osiguravali stalan tlak plina u cjevovodima, nivo uranjanja "kante" pokazivao je plinarima i stvarnu količinu sadržanog plina pa se za ta energetska postrojenja osim "plinosprema" govorilo i da su plinomjeri - "gasometri".
U bečkom primjeru bilo ih je čak četiri u nizu i navodno su bili najveći u Evropi (svijetu?).


Bečani su bili dovoljno pametni da ih poslije izlaska iz osnovne upotrebe (početkom osamdesetih) ne poruše, nego njihovu unutrašnjost prenamijene u atraktivne stambene, poslovne i trgovačke prostore.


Ostavili su netaknutima sve vanjske detalje koji vjerno odražavaju pompoznost tadašnje "razigrane" industrijske arhitekture.


I dandanas u nekada pratećim poslovnim zgradama slične građevinske "estetike", primjerice, uredno (i točno) radi javni sat.


U namjeri nekakve šire (re)vitalizacije prostora oko "gasometara" dodali su u posljednje vrijeme, istina, i prilično smjela arhitektonska rješenja, naherenu zgradu (tadašnje HYPO...) banke, izrazito šareni kino-kompleks i niz od četiri (opet) naherene stambene zgrade.
Time su, po meni, same plinospreme donekle "zagušili" u njihovoj pompoznosti i sakrili ih od cjelovitog pogleda.


Atraktivnost cjelokupnog kopleksa "prepoznata je" u svijetu te je sredinom osamdesetih čak i dio zapleta James Bond-ovog serijala - "Living Daylight" - sniman tamo, s efektnom scenom izlijetanja "vertikalno upravljivog" aviona tipa Harrier kroz otvor na svodu jedne od zgrada.


Sada je svo uređenje unutrašnjosti (stanovi, lokali, ...) podređeno, naravno, vanjskoj cilindričnoj ljusci i centralnoj simetriji.


I središnji okrugli dio iskorišten je tako, u nekim od zgrada, za "društvena" okupljanja zaposlenih... te prolaznika.

U jednom od internetskih foruma na temu bečkih gasometara rečeno je, prilično realno, da za putnike namjernike cijeli kompleks ima nesumnjivu intrigantnu notu, ali da ga, osim toga, po atmosferi u suštini ništa ne razlikuje od nekog prosječnog šoping-centra.


Kao kuriozum navodim i sličan primjer zidane gradnje "gasometara" u švedskom Stockholmu (oni to tamo nazivaju "Gas Werk" ili tako nekako). Trenutačno su tamošnje dvije takve zgrade, očito već neko vrijeme bez izvorne funkcije, u nekom nedefiniranom stanju "korisnosti". No za očekivati je da i Šveđani za te dragulje osmisle neku praktičnu, privlačnu javnu funkciju.


Dvadeseto stoljeće donijelo je nove materijale i tehnike tako da se kasnije u gradnji plinosprema "prešlo" na metalne konstrukcije (opet primjer iz Stockholma), a koje su, objektivno, neinteresantnije od onih ciglenih te se često poslije upotreba uklanjaju bez velike nostalgije. Kao i primjerice takve dvije zagrebačke, metalne, koje su prije dvadesetak godina "nestale" bez traga.

[Beč - kolovoz 2019. / Stockholm - lipanj 2019.]