U području sâmog prijelaza iz urbanizirane zone u opsežan šumski pojas na (sjevero)zapadu Beča, uvjetno ću ga nazvati "Bečkom šumom", izgradili su sredinom 1970-ih osebujnu crkvu koja je, iako (kao) "prepoznata" u znamenitostima grada, očito dovoljno nepoznata i/ili teže dostupna "običnim turistima".
Njen "periferni" i k tome brdski položaj (vrlo blizu nekidan spomenutog "Planetarija na otvorenom") zahtijeva izmjenu nekoliko javnih prijevoznih sredstava, "troši vrijeme" i time, čini se, postaje "pain-in-the-ass" za "brzinski nabrijane" posjetitelje Beča.
Stoga cijeli ambijent oko nje odaje neku "izoliranu" smirenost u koju se nekako uklopio i, eto baš tada, zvuk kosilica trave...
... kojima je neka penzionerska obitelj (doimali su se kao predani "volonteri"!), natenane i bez nervoze uređivala travnjak.
S klupe u hladu okolišnog šumarka moglo se samo snatriti što je navodilo gospodina Wotrubu, zapravo kipara po "vokaciji", da ovom svojom vizijom doprinese projektu zdanja "Presvetog Trojstva"...
[Jedan od prijatelja kojemu tada u realnom vremenu poslasmo WhatsApp-om fotku, simpatično je, na prvu loptu, opisao viđeno: "Igra za besramno bogate - Jenga s pravim kamenim blokovima. Svaki igrač ima svoju malu dizalicu..."]
Crkva je bila zatvorena za javnost te se otkačena i
"asketska" unutrašnjost mogla samo nazrijeti kroz
staklo ulaznih vrata.
Često nam se zbiva de ponegdje poput "magneta" privučemo za sobom i ostale putnike-namjernike i znatiželjnike... pa je tako i ovdje, nakon desetak, petnaest minuta samoće i potpune "nirvane", u prostoru oko crkve počeo sporadičan muving... šetača pasa, nekih kao zalutalih "obiteljskih" turista... i fotoamatera (sa znatno boljom "pilom" od moje).
Silaskom u grad (točnije predgrađe) u jednom trenutku otvorio se uz jednu ulicu blago razočaravajući pogled na to zdanje "na kraju grada". Ovako, izvan njenog prirodnog zelenog konteksta i "zraka" za disanje, djelovala mi je pomalo otužno.
© •
15.09.2019. u 21:58 •
Komentari (5)
•
#