Nekidan je Vanja na svom blogu "NepoznatiZagreb" prikazao dvojicu penzića udubljenih u svoju partiju šaha na nekom betonskom zidiću u opskurnom okruženju bivše "Name" na zagrebačkoj Remizi. Komentirajući viđeno ne mogoh se ne prisjetiti slične scene nedavno doživljene na periferiji Beča...
Tamo je neki par, tog sparnog dana, u sjeni stabla na povoljno pozicioniranim klupama odigravao svoju "bračnu partiju" šaha, backgammona, scrabble-a, čega li.
Okruženje, u usporedbi s gorespomenutim penzićima - kao nebo i zemlja.
Na tom zaravanku oni su, kao u "Nebu", u svom odnosu bili iznad običnog, zdravog nadmudrivanja i brušenja igračkih sposobnosti.
Bili su, možda i nesvjesno, dijelom pozitivnih "nebeskih" vibracija koje je to mjesto tako uspješno odavalo, potpomognuto sustavom "Planetarija na otvorenom", a koji je tamo osmislilo i izvelo Austrijsko astronomsko društvo.
Sa svojim poprilično dimenzioniranim elementima, sunčanim satom, zimskom i ljetnom analemom (ma šta to značilo) te stupovima-pokazivačima stvarnog horizonta u ključnim datumima godišnjih solsticija i ekvinocija, to mjesto, kako kažu, povremeno postaje mjesto organiziranih cjelonoćnih seansi zaljubljenika u promatranje nebeskih pojava i otkrivanje njihovih tajni.
Barem neki putnici aviona koji je upravo prelijetao Beč stremili su nekim novim spoznajnim horizontima... osunčanima istim Suncem koje se ogledalo i u umbralnom-disku ove bečke makro-"instalacije".
