Iako nadomak Zagreba imam(o) razvikani "Hrelić"... točnije "Jakuševac", kao pojam za mega-"buvljak", prvu pravu i jedinu kupnju tamo (više manje na istoj geografskoj širini) obavio sam davnih godina kupivši svoje prve očale, točnije okvire, za "Lennonice". Otada mi je on bio samo površna, usputna i prolazna "destinacija".
Pokraj Velike pak Kladuše postoji slična "pijaca", koju je vrijedilo obići, ako ništa drugo, zbog uvida u aktualne modne trendove tamošnje mlađarije...
Trapke i majice, gdjegdje kao "lažnjaci" nacifrane svjetskim markama i simbolima, činili su te nedjelje većinu konfekcijske ponude.
A "pupâ", lutaka odjevenih prema sugestivnoj otkačenoj "modi", bješe na svakom koraku. Dalo se naslutiti tko im je ciljana klijentela.
Jer su "ancugi" i "čehle" za sredovječne bili diskretno izloženi, točnije nagruvani, tek u mraku pozadine.
Nisam poznavalac takvih placeva, ali mi je u Kladuši bio nekako zamjetan odlazak njihovih štandova u "treću dimenziju" - visinu.
Osim ponude kojekakvih obleka i "šuza", meni su nekako najzanimljiviji bili štandovi s nevjerojatno širokom ponudom željeznarijske robe. Rekao bih da nije bilo "ideje" koju revni prodavači svakodnevnih praktičnih sitnica ne bi uspjeli ispuniti... prodati i naplatiti.
I... nešto što se tamo pokazalo zamalo dirljivim - ta neka ležerna životna svakodnevnica koja se uspijeva realizirati i kroz zajedničko okupljanje - kafenisanje skoro pa "usred ničega".
Uređenje velikokladuškog turističkog kompleksa "Stari grad" počelo je "iz sredine", od restorana s prostranom terasom koja ne gleda baš prema Kladuši (kako pišu), nego prema pitomijim pejzažima njene okolice. Ugodno, relativno tiho... uz pozadinske tonove bosanskog melosa i senzibiliteta.
Iako se, u društvu, razglabalo o kontekstu naziva lokala "Mejdan", tek poslije vidjeh da taj prostor nazivaju "mehana", što me odmah asociralo na sadržaj tipično "muške" kavanske pjesme iz nekih drugih doba - "Na kraj sela čađava mehana".
Toj "muškoj" atribuciji je na nedalekoj kućici, uz klupske prostorije lokalnog moto-kluba, suprotstavljen i amaterski izrađen "ženski reljef"... vjerojatno kako ih, žene, tradicionalno (i praktički) doživljavaju tamošnji muškarci.
Kao "osnaženje" te muževnosti pa i nacionalnog ponosa, u nekom čudnom staklenom kavezu izložen je i već prašnjavi old-timer primjerak motocikla "(NSU)-Pretis".
Ovdje je on bio simbolom "oktana", dok ga nježniji spol i manji adrenalinci češće doživljavaju kao marku "ekspres-lonca", kojemu je postao sinonimom (pretis-lonac)... poput Kalodonta.
Već na sâmom izlazu s lijepe šumske staze dočekuje nas neugodna slika očigledno devastiranih objekata nekadašnjeg turističkog naselja sagrađenog na proplancima oko Staroga grada kladuškog.
Od šesnaestak kućica izgrađenih u "krajiškom stilu" i pokrivenih šindrom, neke trpe i žešću devastaciju. Žalosno ih je i pogledati.
Čak i središnja kula Staroga grada, sa svojim razbijenim staklima ne doima se previše održavanom.
Cijeli Grad bio je zaključan sa svih strana tako da ne znam kako to doista izgleda "unutra". Zapravo, moglo se možda zamoliti djelatnike dijela "naselja" koje još funkcionira da nam otvore "kapiju" za razgled, ali se toga nekako "nismo sjetili". A i pitanje je bismo li uspjeli.
U svakom slučaju, cijeli kompleks je istinski impozantan, prostran... i nije čudo da je to "Gazdi" već spominjanog "Agrokomerca" i inicijatoru turističkog kompleksa, Fikretu Abdiću Babi, navodno bio dio reprezentativnog "carstva".
U "smirenoj atmosferi" iznenađujuće urednog okoliša ugodno je prošetati, ali čovjeka zabole riječi iz ustiju njihovog sadašnjeg direktora (s web-a): "Danas je omiljeno izletište, gdje rado dolaze svi, i domaći i turisti. Međutim, iako je veliki potencijal, Stari grad je neiskorišten. O njemu zapravo danas ne vodi brigu niko, ni lokalna zajednica ni Kanton ni entitet Federacija ni Bosna i Hercegovina iako je upisan u registar svjetske baštine"...
[Stari grad - Velika Kladuša - travanj 2018.]
Srećom, bar polovina objekata tamo vraća se u funkciju i to popravlja cijelu sliku... I dojam.
Meni ljepši dio gradića počinje s one strane rječice Grabarske koja sigurno poznaje i više vodostaje i žustriji protok, ali i ovako, sa razraslim šašem, donekle razbija varošku "definiranost".
Ne vidjeh neku ozbiljniju orijentaciju gradića "prema rijeci"; kao da ju zapravo "ne uzimaju za ozbiljno".
Postoji narodska izreka "kao pokraj turskog groblja", a ovdje stvarno prođosmo mimo muslimanskog groblja, nekako očarani njegovom nerigidnom, ležernom uklopljenošću u okolnu prirodu.
Putokaz odlično označene (iako logične i nedvosmislene) pješačke staze prema starom gradu svježe je vabio putnike namjernike poput nas na kratak uspon do "gradine" koja se s brda dičila na sve strane.
Potrudiše se, stazu, opremiti s onim nužnim minimumom za održavanje urednog okoliša i stvarno, sve je bilo čisto "kao u apoteci".
Štoviše, ovakvim detaljem čak su odskočili od uobičajenog, standardnog uređenja parkovnih zona.
S par usputnih vidilica ukazivala se i ruralnija okolica Kladuše... s tako tipičnim i humanim "pravom na vidik" pri planiranju izgradnje kuća.
I u tom času mujezinova molitva preko razglasa na minaretu razlegnula se dolinom...
Teško mi je nešto meritorno reći o samoj Kladuši. Velikoj.
Jer proći njome na sat vremena, u usporedbi s njihovim životima koji tamo traju i traju, nedovoljno je za ikakve dubokoumnosti. Ali biti otvorenih očiju... može se.
Umirujuća mi je bila perspektiva središnjeg parka, s "netaknutim" NOB-spomenikom... i, kad smo već kod obilježja, sa spomenikom poginulima u, kako kažu, "Odbrambeno oslobodilačkom ratu u periodu 1992.-1995."... nepunih sto metara podalje, u okrilju džamije.
U to nedjeljno jutro "poduzetniku s prikoličicom" možda se ukazao kakav poslić? Jer "protok robe" ne bi trebao poznavati nedjelju.
A ovaj čovjek, naslonjen nehajno na vatrogasni hidrant, možda je baš odlučio "slatko ne činiti ništa"!
Ipak, kako je Kladuša, navodno, međustanica za migracije prema Europi, ponegdje su se mogle vidjeti grupice izbjeglica u tumaranju... ili spavanju po klupama... U cijeloj toj nevolji jedno njihovo dijete našlo je odmak od nevoljne situacije dirljivom igrom rascvjetalim maslačcima...
Obližnji sam prometni znak... u cijelom tom kontekstu "iščitao" kao: "Nema zaustavljanja, nema povratka"! Ma šta to njima značilo.
Život Kladuše u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća očito je bio sav u znaku "Agrokomerca". Kako drugačije protumačiti da je i tadašnji autobusni "terminal", sada napušten i devastiran, nosio dominantniji sponzorski naziv tog krajinskog "kombinata" u smislu "Kladuša? To je 'Agrokomerc'!".
Čak i središnja robna kuća u gradu koja je vjerojatno u "voznom stanju" (nisam zagledavao), na krovu nosi neonsku reklamu kojoj ne samo da je prošao rok trajanja, nego noću, slutim, svijetli i nakaradnim "gr k n rc"-om.
Kako bilo... i na sâmo spominjanje njegovog "diše", Fikreta Abdića Babe, usputni su se prolaznici, vjerojatno zbog njegove uloge u ratu devedesetih, nelagodno osjećali te sam odustao biti znatiželjan i dalje zapitkivat'...!
A "raja" je tamo i dalje, vidjeh na svakom koraku, održa(va)la tradiciju zajedničkog ispijanja turske kave - kafenisanja. Natenane.
Došlo mi je da im se priključim.
U Bosni ne bijah desetljećima. Bilo mi je tada... "posebno"... no puno se toga tamo pretumbalo otada.
Kad se nekidan kazala prilika za jednodnevnim obilaskom nama relativno blize Cazinske krajine, s nekim neutralnim stavom "bugačice" odlučio sam nanovo upijati sve što mi dođe u vidokrug. Stoga je moj razgovor sa suputnicima zamro onoga časa kad smo se našli na cestama "preko grane" kojima nikad prije ne putovah i kad je prepuštanje bosanskom proljeću počelo...
Za doba bivše Države uz Veliku Kladušu vezane su mnoge priče i euforije... Skoro (pa) legende. Bilo je pomalo sjetno vidjeti "što je od toga ostalo"!
Među inim i "talionički lonac" tradicijâ, ali i onoga što mi je usputni prolaznik samoinicijativno opisao kao "novokomponovanu" simboliku...
U svakom slučaju, ljubav mladih, bar "deklarativno", nije zamrla.
A za nijanse očuvanja specifične "arhitekture" ni drugdje se ne nalazi "sluha".
"Pogotovo, čovječe, kada pripeče ljeto!".
