U Bosni ne bijah desetljećima. Bilo mi je tada... "posebno"... no puno se toga tamo pretumbalo otada.
Kad se nekidan kazala prilika za jednodnevnim obilaskom nama relativno blize Cazinske krajine, s nekim neutralnim stavom "bugačice" odlučio sam nanovo upijati sve što mi dođe u vidokrug. Stoga je moj razgovor sa suputnicima zamro onoga časa kad smo se našli na cestama "preko grane" kojima nikad prije ne putovah i kad je prepuštanje bosanskom proljeću počelo...
Za doba bivše Države uz Veliku Kladušu vezane su mnoge priče i euforije... Skoro (pa) legende. Bilo je pomalo sjetno vidjeti "što je od toga ostalo"!
Među inim i "talionički lonac" tradicijâ, ali i onoga što mi je usputni prolaznik samoinicijativno opisao kao "novokomponovanu" simboliku...
U svakom slučaju, ljubav mladih, bar "deklarativno", nije zamrla.
A za nijanse očuvanja specifične "arhitekture" ni drugdje se ne nalazi "sluha".
"Pogotovo, čovječe, kada pripeče ljeto!".