Teško mi je nešto meritorno reći o samoj Kladuši. Velikoj.
Jer proći njome na sat vremena, u usporedbi s njihovim životima koji tamo traju i traju, nedovoljno je za ikakve dubokoumnosti. Ali biti otvorenih očiju... može se.
Umirujuća mi je bila perspektiva središnjeg parka, s "netaknutim" NOB-spomenikom... i, kad smo već kod obilježja, sa spomenikom poginulima u, kako kažu, "Odbrambeno oslobodilačkom ratu u periodu 1992.-1995."... nepunih sto metara podalje, u okrilju džamije.
U to nedjeljno jutro "poduzetniku s prikoličicom" možda se ukazao kakav poslić? Jer "protok robe" ne bi trebao poznavati nedjelju.
A ovaj čovjek, naslonjen nehajno na vatrogasni hidrant, možda je baš odlučio "slatko ne činiti ništa"!
Ipak, kako je Kladuša, navodno, međustanica za migracije prema Europi, ponegdje su se mogle vidjeti grupice izbjeglica u tumaranju... ili spavanju po klupama... U cijeloj toj nevolji jedno njihovo dijete našlo je odmak od nevoljne situacije dirljivom igrom rascvjetalim maslačcima...
Obližnji sam prometni znak... u cijelom tom kontekstu "iščitao" kao: "Nema zaustavljanja, nema povratka"! Ma šta to njima značilo.
