Meni ljepši dio gradića počinje s one strane rječice Grabarske koja sigurno poznaje i više vodostaje i žustriji protok, ali i ovako, sa razraslim šašem, donekle razbija varošku "definiranost".
Ne vidjeh neku ozbiljniju orijentaciju gradića "prema rijeci"; kao da ju zapravo "ne uzimaju za ozbiljno".
Postoji narodska izreka "kao pokraj turskog groblja", a ovdje stvarno prođosmo mimo muslimanskog groblja, nekako očarani njegovom nerigidnom, ležernom uklopljenošću u okolnu prirodu.
Putokaz odlično označene (iako logične i nedvosmislene) pješačke staze prema starom gradu svježe je vabio putnike namjernike poput nas na kratak uspon do "gradine" koja se s brda dičila na sve strane.
Potrudiše se, stazu, opremiti s onim nužnim minimumom za održavanje urednog okoliša i stvarno, sve je bilo čisto "kao u apoteci".
Štoviše, ovakvim detaljem čak su odskočili od uobičajenog, standardnog uređenja parkovnih zona.
S par usputnih vidilica ukazivala se i ruralnija okolica Kladuše... s tako tipičnim i humanim "pravom na vidik" pri planiranju izgradnje kuća.
I u tom času mujezinova molitva preko razglasa na minaretu razlegnula se dolinom...
