krupan, sitan nije bitno...
"te sam se zime zatreskao gadno?" ne.

predobar osjećaj... kad je sve mirno, samo pahulje lepršaju...
i to u Splitu... sjećanja na neke snjegove u nekom drugom gradu.
lijepa sjećanja, u svakom slučaju...
nema veze što sam kući došla mokra i promrzla. imam osmijeh.
to mi je sasvim dosta.

nemam vremena. faks. kakav takav život.
neka nova lica. neka nova događanja.
samo vremena malo... a ja prelijena za utrke s njim.

i da napomenem šta me izuzetno iritira.
daklem, ne podnosim kad me neko pita "kako si?"
to je preofucano pitanje, koje postaviš, naprimjer nekom,
kad ne znaš što bi ga pitao (a znaš da je dobro), ili kad nekoga dugo ne vidiš.
ne vidim smisao toga da mene neko pita kako sam?!
mogu ja reći da sam dobro, tek toliko da maknem to pitanje što dalje od sebe.
a zašto bi lagala? dal da kažem svakome ko mi postavi to pitanje,
da me upravo doveo-la do stanja histeričnosti, toliko da sam sposobna
da mi šaka malo poleti na krivo mjesto?!
po izrazu mog lica, količini izgovorenih riječi, tonu i temi,
može se shvatiti kako sam... al opet, ako se samo smješkam i šutim...
e to je onako, alarmantno stanje...
no dobro, nadam se da nitko neće biti pogođen ovim postom.
al, zaboga, prestanite me pitati kako sam!!!

prošla sam kolokvij iz nacrtne, eto, dobro sam, iz priloženog...

srela sam jedno drago lice...
zapravo, našla sam se s njom, i njenim društvom jer je tempirana tako
da moras biti sretan ako ima 10 minuta vremena...
al onda me je njena prijateljica zalila colom, a prijatelj umalo ubio BICIKLOM!!! :)))
ostatak vremena sam se samo osvrtala da vidim šta još ima da se desi...

u današnjem danu upečatljiva je samo jedna spoznaja. znam da će me proganjati neko vrijeme... da napomenem, ne želim postom izazvati sažaljenje, želim samo izbaciti misao iz sebe... nemojte mi reći da sve to dođe na svoje. nije istina.
u jednom prilično općenitom razgovoru došlo je do komentiranja ponašanja određenih članova obitelji prema meni, mojoj bolesti te meni i bolesti kao cjelini.. taj dio je prilično nebitan... ono što me zaprepastilo je činjenica da smo i ja i ovaj nauži krug ljudi oko mene, spremni na najcrnji scenarij. može li se na tako nešto uopće biti spreman?!
i u ovom momentu, više se bojim toga što mi je to okej, nego onoga što se može desiti... da li je moguće da mi je postalo svejedno? pripisujem to gubitku volje i za čim.

da ne bi ja sad tu nešto filozofirala... lipo ću napisat linkove, pa koga zanima....
tija
RHCP
pantrotas
leticija
pache
dispet
llp

ne nužno tim redoslijedom naravno...

naravno da nisam mislila ići na tu kavu...
nije da sam bila stoposto uvjerena da necu ići,
al ipak sam vila više uvjerena u to da ne nego da da :)))
eee al sam ga sad zapetljala, ou jes...
nakon sto mi je 15 dana relacija bila kuća-bolnica-kuća, i jednom faks...
bilo je prilično nevjerojatno da ću se dovuć tamo.
al moja pache ne bi bila ona da mi nije cvilila "ne mooogu ja bez tebeee"..
a ta ne prihvaća ne za odgovor.. i tako sam ja došepala na tu kavu.
imam neke kretenske bolove u leđima i sakrumu, ne znam kako, zašto, al zapinje malko :))
mnogo smo iznenadile tiju kad smo se pojavile :))) ugodno nadam se :)
za razliku od ljudi koji su se najavili pa ne pojavili, mi smo samo uletile :)
svi osim Leticije su već bili tamo.
zbunjoza opća, neorganizirani sasvim, i beskrajno simpatični ljudi, i super mi je bilo.
i zahvaljujem se šta mi je napokon nakon vrimena i vrimena tupila, nesto u životu bilo zabavno :)))
e da, obećajem da ću vas čitati ubuduće! (nisam čitala ni jedan od njihovih blogova, sramim se)

je u fazi izrade!! al meni se zurilo da ga promijenimo, pa ce detalji se dovrsavat u hodu...

Ljubin Ofcu najnajnajvise za ovo :))
i sve ostalo, ofskroz.

...još jedan težak izlazak iz kreveta... oblačenje. tražim nešto praktično za zračenje, fleš u glavi, polje po sredini ledja, i u dnu...s križevima u sredini... crvena boja zapečena u kožu... izvlačim majicu koju mi nije žao upropastiti. šutke ulazim u auto... tata me vozi naravno. nikad ne idem sama u bolnice... gužva na cesti... semafor se i po tri puta izmijeni dok prođeš...asocijacija na ZG... 8:00 još smo na semaforu... izlijećem pred vrata Onkologije, jurim u podrum... čujem nekakav metalni glas iz zvučnika, i svoje prezime... crvena lampica pred vratima...zelena.. ulazim. komora je klaustrofobična... sva obložena drvom. prepuna kalupa za zračenja... otisaka lica desetaka ljudi... kakvi li su svi ti ljudi? ni krivi ni dužni, vjerojatno... osuđeni na tu komoru... crvenkasto svijetlo. namještanje polja... i onaj zvuk... samo par minuta... brzo će biti gotovo. i čitav dan će mi biti loše. još samo dva... za ovaj put. ustajem, tupa bol u nogama, ledjima, posvud... opet ulazim u auto i bez riječi idem kući... zaspati... manje će boljeti... san.. treba mi neki lijepi san... ako takvih još ima... želim da i ovaj dan što prije prođe. ali sutra je kolokvij. ne mogu se koncentrirati na učenje. ne mogu se koncentrirati ni na to da sjedim na predavanjima. promašila sam faks.. moram nacrtati cipele za domaći rad... da... takve domaće radove nema ni moj mali braco... uzimam prve cipele na koje sam naišla i crtam ih. misli mi se pomalo smiruju... gomila crta... neke sjene.. i crtež cipela, jako dobar. pogriješila sam faks. da. prokleta lijenost. ništa me ne vuče dalje. nemam nikakvih ambicija. samo ozdraviti. a ne smijem dopustiti da mi život promakne dok čekam da se nešto desi. a upravo mi promiče... kolokvij. nije da ne mogu. znam da mogu, ali nemam volje. zaspati, spavati..sanjati nešto lijepo... vrijeme nek prođe.. bar dio vremena...

nisam tužna, nije mi loše.. tupilo.. samo beskrajno tupilo. ništa više.