...još jedan težak izlazak iz kreveta... oblačenje. tražim nešto praktično za zračenje, fleš u glavi, polje po sredini ledja, i u dnu...s križevima u sredini... crvena boja zapečena u kožu... izvlačim majicu koju mi nije žao upropastiti. šutke ulazim u auto... tata me vozi naravno. nikad ne idem sama u bolnice... gužva na cesti... semafor se i po tri puta izmijeni dok prođeš...asocijacija na ZG... 8:00 još smo na semaforu... izlijećem pred vrata Onkologije, jurim u podrum... čujem nekakav metalni glas iz zvučnika, i svoje prezime... crvena lampica pred vratima...zelena.. ulazim. komora je klaustrofobična... sva obložena drvom. prepuna kalupa za zračenja... otisaka lica desetaka ljudi... kakvi li su svi ti ljudi? ni krivi ni dužni, vjerojatno... osuđeni na tu komoru... crvenkasto svijetlo. namještanje polja... i onaj zvuk... samo par minuta... brzo će biti gotovo. i čitav dan će mi biti loše. još samo dva... za ovaj put. ustajem, tupa bol u nogama, ledjima, posvud... opet ulazim u auto i bez riječi idem kući... zaspati... manje će boljeti... san.. treba mi neki lijepi san... ako takvih još ima... želim da i ovaj dan što prije prođe. ali sutra je kolokvij. ne mogu se koncentrirati na učenje. ne mogu se koncentrirati ni na to da sjedim na predavanjima. promašila sam faks.. moram nacrtati cipele za domaći rad... da... takve domaće radove nema ni moj mali braco... uzimam prve cipele na koje sam naišla i crtam ih. misli mi se pomalo smiruju... gomila crta... neke sjene.. i crtež cipela, jako dobar. pogriješila sam faks. da. prokleta lijenost. ništa me ne vuče dalje. nemam nikakvih ambicija. samo ozdraviti. a ne smijem dopustiti da mi život promakne dok čekam da se nešto desi. a upravo mi promiče... kolokvij. nije da ne mogu. znam da mogu, ali nemam volje. zaspati, spavati..sanjati nešto lijepo... vrijeme nek prođe.. bar dio vremena...
nisam tužna, nije mi loše.. tupilo.. samo beskrajno tupilo. ništa više.
Post je objavljen 03.11.2005. u 20:43 sati.