Na poklon
ponedjeljak, 23.12.2024.
Htjela sam Vam pisati o tome kako sam danas poslije posla, odnijela naočale na popravak. Onu capicu iza uha koja mi se odlomila.
I kako sam čovjeku u maloj optici blizu mog posla, objašnjavala da često zaspim s naočalama ( da me netko ne ukrade, glupo cerekanje) i tako ih slomim i kako više nema moje mame da me budi usred noći i skida mi naočale. I kako su mi te omiljene. Naočale. I da više ne nosim leće, jer ne podnosim da me išta žulja. I kako sam imala nedavno preko mjesec dana suzna jezerca u očima kojih sam se jedva riješila odčepljivanjem suznih kanalića. I kako sam danima samo plakala ko luda( cerekanje).
Čovjek je za to vrijeme šutio, slušao me i mirnom rukom i čestom izmijenom malih i preciznih alata, stavljao na moju capicu od naočala sitne, jedva vidljive vijke i matice. Šarafio, šarafio. Pola sata otprilike. Ja sam u kaputu s rukavicama i kapom bila naslonjena na njegov šank i brbljala.
Kad je završio, oprao mi je i te popravljene i one koje sam imala na nosu. Prethodno sam ih skinula, naravno. Naočale. Napomenuo mi je da naočale brišem samo nježnom krpicom. Ne wc papirom. Ne maramicama. Samo jelenja koža.
Nije mi naplatio ništa.
- Neka vam to bude poklon za Božić.
To sam vam htjela napisati onako, polako, poetski.
Al'u međuvremenu sam napravila tri rješenja, isplatila tri mirovine, otišla po materijal za keksiće koje nemam pojma kad ću mijesiti, odvezla se do tate, ispekla tati šarana predviđenog za Badnjak ( jer mu je govedina od ručka jako suha) i sad tipkam dok mi se ulje za lignje koje ću pojesti grije na štednjaku.
Drugi obrok danas.
Želim vam samo reći da
nikada ništa i nikoga
ne doživljavate zdravo za gotovo.
Sebe sebi također.
Ništa i nitko koga imate ne podrazumijeva se.
Ni mi se sebi ne podrazumijevamo.
Sve je na poklon. Svi su na poklon.
" Kada dijete istjeraju iz sela, dijete će zapaliti selo da se bar malo ugrije",
, kaže stara afrička.
Želim Vam mir.
Čuvajte se.
Nježni budite prema sebi.
( ne tjerajte me samo da vam objašnjavam što to znači..)
Na poklon nam došao Badnjak!
Na Ljubav.
Na mir.
komentiraj (13) * ispiši * #
Za ponuditi
srijeda, 18.12.2024."Djeca iz nekog razloga izaberu baš nas; odnekud stignu u naše živote, uspinju se i pomognu se s vremena na vrijeme našim dlanovima, ramenima, srcima, onime što im umijemo ponuditi; onda jednoga dana moraju otići dalje, a mi mislimo da smo nešto uspjeli ili nismo. Uspijevamo eventualno tek ispunjavati naše planove o kojima nikoga ništa nismo pitali niti tražili. Tako smo i mi bili prolaznici našim starima; pa jedino ono što smo dobili umijemo onima kojima smo stari i dati. "( Vjetar)
***************
Dala sam.
Ramena. Da se propne i
popne na njih i gleda visoko
Visoko
Iznad i iza mene
Bude što god poželi
Tkogod
Divljak, osvajač, Aleksandar Veliki
Atila, Robespierre, Don Huan
Dlanove poput gaveza stavljala mu
na sve povrede.
Na sve. Svuda. Puno dlanova.
Bez srca se naučila
Jer ga ostavljala
U njemu, s njim
Ko pogonsko gorivo
Ko lampaš u noći
Uljni radijator
Jer
ja sam nosila Majčino.
Ona svoje.
Majke.
Dala sam.
Kost. Izvadila
Rebro
Maternicu s jajnicima
Ko nikome više potrebnu
Narukvicu
života
Dala sam.
Sada ga umjesto mene
Dalje oblikuje život
Teše
Ne dopušta mu da bude
Baš sve što poželi
Baca
Na koljena
Uskoro ga neću moći
Neću
Dići
Vraćam si ramena nazad
Usađujem ih blizu vrata i glave
Za oslonac kad zaškripi
Vrat, rame, glava
Sada mi srce iskače na usta
Ta srca
Kad se preplašim da se nešto dogodilo
Srce, srca, mnoštvo njih
Treba to grijati
Ruke, ruke
Nisam dala što sama nisam dobila
Poniznost
Samopouzdanje
komentiraj (15) * ispiši * #
Bebe znaju
ponedjeljak, 09.12.2024."Ulazak novorođenčeta u kuću je poseban događaj. Cijela atmosfera u kući se zaokrene.
Sve miriši na bebicu. Posvuda su gaze, svi su uzbuđeni, ljubav pršti na sve strane. Svi se smiju, svi se trude.
Dobro si rekla da bebice dolaze iz drugog svijeta."
( Ipsi)
Odlaze ljudi. Kući.
I vraćaju se opet nekad i nazad.
Kao bebe.
********
Naravno da pored druge bake, doista sposobne, energične, radišne, čitavdannanogama bake, zasad vrlo rijetko ulovim vrijeme nasamo sa Petom Bebom. Šestom, ako ćemo precizno.
Gledam iz kutka kako se mlada i starija muče oko presvlačenja i dojenja, neću se nametati, žao mi je samo što ne znaju i nisu svjesne, da sam to radila ukupno šest puta, pet puta baš angažirano oko svakog unučića. Pa mi je to već rutina. I pupak koji treba otpasti i pelene i dojenje i bljuckanje. Al neću se miješati, dok me se ne pita.
Bila je patronažna sestra, pa su pitale nju.
No, našao se trenutak danas od nekoliko minuta, kad smo si Bebač i ja gugutali.
Ostali smo tek nakratko sami.
Napapao se friško maminog mlijeka, pa sam ga dignula s gazicom na ramenu da podrigne i bljucne eventualni višak mlijeka.
Svi inače slavimo i kličemo kad bebe podrignu.
Klinci su zbunjeni.
A oni ( više) ne smiju podrigivati, kak sad to?
Dakle, gledao me vrlo ozbiljno. Netremice. Okrenula sam ga malo prema svjetlosti s prozora, da ga poškaklja sramežljivo sunce. Ručicu je jednu pružio preko mog ramena. Drugom me zagrlio. Zaškiljio je i počeo zijevati. Pa sam ga nunala prema tamnijem dijelu sobe. Pa se refleksno par puta nasmiješio, pokakao se u pelenu i smirio potpuno i blaženo. I dok je tako guza bila jel' na toplome, malo smo si pričali. Meditativno.
Svakog unučića sam pitala: a tko si ti?
Tako i moju Petu Bebu. Šestu, ako ćemo biti precizni.
Dolazi iz daleka. Umjesto mene, u onom tamnijem dijelu sobe, tamo gdje se isprepliću neke sjete i tuge, neka živa nedostajanja onih kojih više nema, Peti gleda male ljudiće koji lete po sobi. Vidi ih u sjenama. I sigurno su dragi i smiješni ti ljudići, kad ih on tako pozorno prati i smješka im se.
Nunajući ga, i sama sam se smješila tim malim nevidljivim ljudićima po sobi. Slala sam im poljupce.
Svi su koje sam ikada voljela, bili tu, u tome trenu, sa nama. Nevidljivi zbor voljenih ljudi.
I nunajući Petoga sjetila sam se svih beba koje sam ikada nunala, u dragim slikama.
******
Poslije sam s drugim najmlađim G. učila pjesmicu " O, pastiri, čudo novo", sutra za školu i ocjenu. Riječi poput: nigda ili jaslicam, teške su mu. Inače, ima lijepu dikciju i super pamti.
No, kad smo došli do " Betlem, evo..." zna on da je to Betlehem, sve ok...al rekao je: Betmen...
Betmen evo, nije daleko...:-)) smijeh živi..uvijek će mi biti pred očima njegovo nasmiješeno lice kad ćemo pjevati tu pjesmicu!
******
Sin mi se, da proslavi dolazak petog djeteta, nalio ko guzica. Inače fakat ne cuga, al potresen i u šoku jer je bio prisutan na porodu, dao si je oduška u Jackyju.
Bila sam u busu, kad su me dečki zvali, najprije su se smijali tatinim forama, a onda vrlo brzo i plakali, jer se tata pijan na Hajdukovom igralištu, pred trenerom derao: Dinamo, Dinamo. A dečki mu igraju za Hajduk.
Skršio je gumu na autu, a ja sam bila presretna jer je sve dobro završilo.
Doma me vozio taksist po imenu Nikola.
Današnja patronažna sestra, zove se Lucija.
Kod nas je uvijek sve znakovito.
******
Ljudi ne rastu, ljudi ne stare, ljudi ne odlaze.
Rastu, stare i odlaze, samo priče o njima.
Filigranske dragocjenosti koje čuvamo.
Za priču
dovoljne su stare cipele ispod kreveta.
Stara petrolejka.
Nacrtano srce na zidu, sa licem, preko kojeg je bila naljepljena neka fotka iz časopisa.
Dovoljno je tako malo, da ponovno ožive, zabljesnu na rubu omiljene žličice, u odsjaju prozorskog stakla, da zaplešu uz svoju omiljenu pjesmu. Pored nas. Tako blizu. Da nas grle u snu.
Ako itko zna, bebe znaju. Bebe ih vide.
Bebama vjerujem.
Na pogled.
Djeci na riječ.
Ljudima sve manje.
*********
Sutra je još jedan rođendan.
Šaljem puno zagrljaja i svjetlosti Njegovoj duši.
A njegovoj dragoj teti kojoj silno nedostaje, kojoj nedostaje njegova fizička prisutnost,
preporučujem da i ona počne vjerovati bebama.
komentiraj (14) * ispiši * #
Duhovima koji odbijaju umrijeti
subota, 07.12.2024.Zatekla me tuga zbog tvog preranog odlaska, draga A.
U svom mom mirisnom uzbuđenju zbog nove bebe, nisam mogla spavati, pa sam vrtila dojmove oko našeg virtualnog upoznavanja. Prerano, mila moja, prerano. Znam da se neke duše jednostavno umore od ovog svijeta, nije to teško shvatiti. Neke su tuge nepreboljive, neki su životi teški i bolniji, neke su sudbine pune udaraca.
Al ono što pouzdano znam, voljele smo istoga čovjeka, svaka na svoj način, pa se hihotale tome poslije nekad, u inboxu. Pronosila si svjetlo svugdje gdje bi krenula, bila si komet, rijedak i prekrasan, voljela si žarko i bila voljena, bila ničija, svoja i svačija.
Čuvajte nas blesave odozgo.
Ova te se pjesma nekoć dojmila, pa ti je pišem, tvom čarobnom osmijehu, tvojoj širini uma i srca, tvojoj velikodušnosti.
Doviđenja, draga! Miran ti bio put u svjetlosti!
Umirao je baš poput stabla
izgubivši najprije sluh, pa glas,
a dugo prije toga redovito čitao osmrtnice
s radošću nosio satove koji su stali
točno u određeno vrijeme- jer vremena nema
Upalim li za njega svijeću danas
može se lako desiti da mi podivlja ruža pod prozorom
to mu ne donosi mir
duhovi još se ljube
Sanjam mu usta, govori mi nešto
ali Zlato moje, ja ga ne čujem.
Tuzi crtam masnom crnom olovkom
strašne obrve, nazivajuć je vješticom.
Rugam se, baš onako kako smo to činili zajedno.
Danas je dan duhova koji odbijaju umrijeti
pa me sjenovito susreću u kupaonici
dok u sapunici mirisnoj natapam bluzu
u kojoj me grlio
Umirao je baš poput stabla
ne ljuteć se pritom nimalo,
zato i nije umro.
Otišao je samo da se makne s puta mojoj sreći,
ko vosak mi se otkinuo s prsta
ponijevši sa sobom vruće kapilare mojih jagodica
komentiraj (6) * ispiši * #
Kovrčavi
četvrtak, 05.12.2024.Jutros u 5.33 zove me najmlađi.
- Bakooo, D. je rodilaaaa!
Puko joj je ujutro naime, vodenjak, ne znaju to mali dečki, tek sada maloprije je rodila...
Peti puta sam...baka!
Vesela sam vam!!!
Dobro nam došao kovrčavi Dječače u ovaj ludi svijet.
Prvo što sam ugledala, bile su tvoje velike, znatiželjne oči, Strijelče mili!
Neka te čuvaju svi anđeli! I tebe, i majčicu, tateka i braću. Neka te i tvoja sekica što prije vidi!
Putujem na jug( baka lastavica) odmah nakon posla.
Jedva čekam ljubiti ti prstić po prstić, privinuti bradu na tvoje toplo čelo, ponuditi ti otkucaj svog zaljubljenog bakinog srca!
komentiraj (13) * ispiši * #
Nije za tebe
nedjelja, 01.12.2024.- Nije za tebe, nije i gotovo. Možeš ti bolje.
Dakako da mogu. Jasno je to ko dan.
Al' svaki božji puta kada to pomislim, vidim ga gdje stoji nakon operacije pored mog kreveta, s ogromnom lubenicom pod miškom. U bijeloj košulji koju je za tu priliku posudio od nećaka. Kako me čini čudesno zdravom i besmrtnom tako blesavo zaljubljen u mene, nepoznatu ženu koja je upravo operirana u Vinogradskoj bolnici i nalazi joj nisu dobri. Vidim nas kako onda šećemo gornjim gradom držeći se za ruke, dok me prisiljava da hodam, nije dobro predugo ležati, uzme te krevet. Vidim se i kako skidam sandale, vruća je ljetna noć, a mi se opijeni vraćamo iz kina. Ljubimo se, grlim ga, sve sa sandalama u ruci. Zlatne kopče, klackaju mu se kod uha, proizvodeći onaj dragi zvuk sudarajućih kamenčića. Vidim ga i na plaži dok skuplja svoje mokre dokumente, koje mu je odnio val.
Vidim ga kako lupka rukom u ritmu glazbe u restoranu uz Dunav, kako šarmira konobaricu prije nego li nam ova donese najfinije palačinke i kako voli kada se zajapurim i ljutim, ljubiti mi bore srdilice. Čujem se kako ga onda nekad molim da ne ide od mene. Kako klečim uplakana pored njegovih špičastih koljena i objašnjavam mu da se možda više nikada nećemo vidjeti. Jer rat će, vidiš li, i potresi i poplave, državni udari i tisuće plavih svjetala razlijevaju se kao Remarqueov grm malina zajedno s bukom grada i nikada ne znaš kada će se zatvoriti granice, a mi smo se našli, vidi, k vragu, našli smo se u baš neobičnom trenu, a nije lako naći nekoga s kime možeš maštati i zamišljati da ćete ostarjeti zajedno, mislim ono, ljudi se sretnu, ljudi zabljesnu jedni drugima u životima poput rijetkih kometa svakih tisuću godina, možda smo si baš suđeni, možda nam se podudaraju naravi, ajde shvati, ne budi inatljiva, ono što je bilo jučer, ostavi tamo u jučer, danas je novi dan, novo jutro, novi tmurni ljudi u tramvaju, voli Bog čovjeka svog, strpi se molim te još malo, znaš da te volim, u to nemoj nikada sumnjati, možeš se smijati koliko hoćeš, al tražio sam te cijeli svoj život.
Sve to vidim i čujem.
Sretnem danas dvoje ljudi iz prošlosti, na šetnici između dva naselja. Jedno je moje staro naselje, gdje sam se udala i rodila, učila dijete hodati i pišati, ostavljala muža, pa ga desetak godina poslije oplakivala i kupala njegovu mamu, svaki je dan podsjećajući na to tko sam.
Drugo je moje novo naselje, u kojem sam podstanar, u kojemu imam plave zvijezde, srebrne lamele, slike u nastajanju, i dvije papige lezbače koje non- stop nesu po deset jaja i vole se beskrajno takve iscpljene.
Pitaju me ljudi da otkud ja tu.
Pa eto me, smijem se. Idem od frendice, svaku nedjelju jedna kuha ručak.
- A mislio sam da si napokon našla nekog zagonđiju kojem ćeš kuhati, smije se on, smijem se ja, njoj se piša pa nas požuruje.
Samo da znaš, šapnem u sebi, samo da znaš. Al kažem, ma daj, što će mi to, napokon uživam, sama...Hodam po šetnici upijajući svjež zrak koji miriši na zimzelen i upaljene svijeće, u onoj svojoj crvenoj vunenoj haljini i čizmicama, šećem na toj istoj šetnici gdje sam prvi put šetala svog bebača , a koji će kroz koji dan navršiti trideset i jednu godinu i dobiti četvrtog sina, čovječe.
Jučer pečem vanilin kiflice, od milja prozvane vanilice, pa me ponovno miris ko plesnu haljinu zavrti u kuhinju od prije par godina, njezine prste kako ih oblikuju, pa kristalni podložak za njih na štiklu, pa mali A. koji sjedi pored pećnice i govori da bi tako trebali mirisati parfemi, pa jučer već veliki A. koji zaključuje kako ih treba jesti tople…pa te zavrti taj štaub u sva ona adventska doba, u sva ona iščekivanja nalik na plišanu mašnu sa zlatnim točkama.
Život je mandarina. I maćeha. I prebrižna majka. Život je veliki kotač koji se okreće i okreće...
Život je probisvijet, kurvin sin, varalica, najgori lopov i ljubičasta svijeća koja dogorijeva, a jedino što u njemu vrijedi jest voljeti ga više, voljeti ga životnije, životinjski otvorenije, voljeti ga poput voska na jagodici, strastvenije i bolnije, nego li on nas, ikada.
komentiraj (8) * ispiši * #
