Marketing
Nije za tebe
- Nije za tebe, nije i gotovo. Možeš ti bolje.
Dakako da mogu. Jasno je to ko dan.
Al' svaki božji puta kada to pomislim, vidim ga gdje stoji nakon operacije pored mog kreveta, s ogromnom lubenicom pod miškom. U bijeloj košulji koju je za tu priliku posudio od nećaka. Kako me čini čudesno zdravom i besmrtnom tako blesavo zaljubljen u mene, nepoznatu ženu koja je upravo operirana u Vinogradskoj bolnici i nalazi joj nisu dobri. Vidim nas kako onda šećemo gornjim gradom držeći se za ruke, dok me prisiljava da hodam, nije dobro predugo ležati, uzme te krevet. Vidim se i kako skidam sandale, vruća je ljetna noć, a mi se opijeni vraćamo iz kina. Ljubimo se, grlim ga, sve sa sandalama u ruci. Zlatne kopče, klackaju mu se kod uha, proizvodeći onaj dragi zvuk sudarajućih kamenčića. Vidim ga i na plaži dok skuplja svoje mokre dokumente, koje mu je odnio val.
Vidim ga kako lupka rukom u ritmu glazbe u restoranu uz Dunav, kako šarmira konobaricu prije nego li nam ova donese najfinije palačinke i kako voli kada se zajapurim i ljutim, ljubiti mi bore srdilice. Čujem se kako ga onda nekad molim da ne ide od mene. Kako klečim uplakana pored njegovih špičastih koljena i objašnjavam mu da se možda više nikada nećemo vidjeti. Jer rat će, vidiš li, i potresi i poplave, državni udari i tisuće plavih svjetala razlijevaju se kao Remarqueov grm malina zajedno s bukom grada i nikada ne znaš kada će se zatvoriti granice, a mi smo se našli, vidi, k vragu, našli smo se u baš neobičnom trenu, a nije lako naći nekoga s kime možeš maštati i zamišljati da ćete ostarjeti zajedno, mislim ono, ljudi se sretnu, ljudi zabljesnu jedni drugima u životima poput rijetkih kometa svakih tisuću godina, možda smo si baš suđeni, možda nam se podudaraju naravi, ajde shvati, ne budi inatljiva, ono što je bilo jučer, ostavi tamo u jučer, danas je novi dan, novo jutro, novi tmurni ljudi u tramvaju, voli Bog čovjeka svog, strpi se molim te još malo, znaš da te volim, u to nemoj nikada sumnjati, možeš se smijati koliko hoćeš, al tražio sam te cijeli svoj život.
Sve to vidim i čujem.
Sretnem danas dvoje ljudi iz prošlosti, na šetnici između dva naselja. Jedno je moje staro naselje, gdje sam se udala i rodila, učila dijete hodati i pišati, ostavljala muža, pa ga desetak godina poslije oplakivala i kupala njegovu mamu, svaki je dan podsjećajući na to tko sam.
Drugo je moje novo naselje, u kojem sam podstanar, u kojemu imam plave zvijezde, srebrne lamele, slike u nastajanju, i dvije papige lezbače koje non- stop nesu po deset jaja i vole se beskrajno takve iscpljene.
Pitaju me ljudi da otkud ja tu.
Pa eto me, smijem se. Idem od frendice, svaku nedjelju jedna kuha ručak.
- A mislio sam da si napokon našla nekog zagonđiju kojem ćeš kuhati, smije se on, smijem se ja, njoj se piša pa nas požuruje.
Samo da znaš, šapnem u sebi, samo da znaš. Al kažem, ma daj, što će mi to, napokon uživam, sama...Hodam po šetnici upijajući svjež zrak koji miriši na zimzelen i upaljene svijeće, u onoj svojoj crvenoj vunenoj haljini i čizmicama, šećem na toj istoj šetnici gdje sam prvi put šetala svog bebača , a koji će kroz koji dan navršiti trideset i jednu godinu i dobiti četvrtog sina, čovječe.
Jučer pečem vanilin kiflice, od milja prozvane vanilice, pa me ponovno miris ko plesnu haljinu zavrti u kuhinju od prije par godina, njezine prste kako ih oblikuju, pa kristalni podložak za njih na štiklu, pa mali A. koji sjedi pored pećnice i govori da bi tako trebali mirisati parfemi, pa jučer već veliki A. koji zaključuje kako ih treba jesti tople…pa te zavrti taj štaub u sva ona adventska doba, u sva ona iščekivanja nalik na plišanu mašnu sa zlatnim točkama.
Život je mandarina. I maćeha. I prebrižna majka. Život je veliki kotač koji se okreće i okreće...
Život je probisvijet, kurvin sin, varalica, najgori lopov i ljubičasta svijeća koja dogorijeva, a jedino što u njemu vrijedi jest voljeti ga više, voljeti ga životnije, životinjski otvorenije, voljeti ga poput voska na jagodici, strastvenije i bolnije, nego li on nas, ikada.
Post je objavljen 01.12.2024. u 21:51 sati.