Merci

.....Krenula sam kući kroz raskošne i mirisne cvjetne lijehe,
osluškujući zaostale raspjevane ptice kroz noćno grmlje
pored Seine,
upijajući tako cijelim tijelom predtravanjsku blagu večer proljetnog Pariza,
razmišljajući o svojim kamenčićima zaostalim u cipelama, koji su žuljali.
Koliko li samo strpljivosti treba i koliko mirnog podnošenja boli i samoobmane i obmane,
da bismo od bolnog i nazubljenog kamena napravili sve ono što nam je upravo trebalo za ovu večer,
upravo za ovu ljubav,
za ovu žarku bol, za ovu usamljenost i nedostajanje?
I ne postaju li s vremenom, ako smo rijeka koja teče, koja uporno i strpljivo teče,
svi naši bivši ljubavnici, ili barem većina, upravo dijamanti u ovoj plavoj noći,
oni koje smo stvarale u zamišljenim papirnatim odsjajima varljivih opsjena i lampiona,
oni koji su nas stvarali poput najljepših likova iz bajki, poput pegaza ili vještica,
oni kojima se možemo,
kao uspomeni negdašnje vrle i hirovite ljubavi,
kao prepoznatom dragom okusu bezbrižnosti
blagonaklono nasmiješiti i pokloniti,
uz pokoje hvala ?
I ne zaboraviti teći...i samo ne zaboraviti
dalje teći.

San o moru

Predivan san
Od nas se nešto očekuje
Nešto se slavi u kući tik uz more
Strka neka, užurbanost
Nemoj zaboraviti ovo, pa ovo...

A more se diglo
Pjenušavi vali
Sve je toplo, pitko, meko
I doziva

Pomislim ući u more
Ma barem do koljena
A onda, sve cičeći od veselja
Jer radimo nešto zabranjeno
Jer radimo nešto samo za sebe

Obučene posve
Ulazimo cijele

Voćka poslije kiše

Kiša ( poljubaca i suza)

Na tisuće Heleninih poljubaca
Čini da potpuno utihne moj popodnevni plač
Ni iz čega, radim rješenja i plačem
Pa me rastuži ta slika
Pa opet malo
To valjda izlazi
Izlazi gdje je ušlo
Te suze liče na kišu
Na pljusak iznenadni, ranoproljetni
A znamo koliko je to
Blagotvorno za prirodu
Ne moraš nositi teške kante s vodom
Da napojiš
Cvjetnjak

Dance me till the end of love

Sve će biti dobro

Prvo i osnovno, moraš shvatiti da je taj veliki i neistraženi svijet o kojemu sanjaš, zapravo većim dijelom već u tebi.
Trebaš prihvatiti da su se sve stvari koje su se dogodile, morale dogoditi upravo tako, kako su se dogodile
i da nije moglo biti drugačije, zbog tvoje budućnosti, budućnosti koja ti je namijenjena.
Ti budućnost možeš mijenjati svojim prkosom, svojim neposluhom, inatom,
onom davnom željom da prolaziš krvareći kroz vatru i vodu,
al' ljepša je budućnost koja ti je namijenjena i samo ona ti može donijeti onaj tvoj dugo potreban mir.

Lutaš i tražiš, u mraku oči sjajilice osmijeh i razumijevanje od potpunih stranaca, okružuješ se jednako nepomirenim ljudima.
Možeš nakon puno posla otići doma, upaliti TV, odabrati zanimljivu seriju i zaspati izmoždena negdje napola, taman kada se zapetlja radnja.
Pa u četiri ujutro tražiti epizodu koja ti je promakla, jer sada kada si se probudila, ima nekih novih likova koji ti nisu jasni.

A možeš i izaći tražiti svjetla grada, vidjeti gdje ti izlaze vršnjaci, piti čistu votku dok ti se ne zavrti u glavi,
pa ti svi odjednom postanu bliski, dragi, braća i sestre, nasmiješeni i tvoji.
Odabireš drugo.
Umorna si, vidim ti u očima, umorna od dugo potiskivanog umora, naotečena od dugo susprezanih suza.
Ipak, uvlačiš remen oko traperica, košulju u hlače, popravljaš izlizani tuš na kapcima i ruž sjajni, crveni,
namještaš bezbrižan i nehajan izraz lica i odlaziš u noć.
Asfalt miriši od borbe zime i proljeća, nesvakidašnja toplina isijava od naglih pljuskova, grad je svježe opran ko za tvoje korake.
Procvalo je mnogo stabala, ružičasto, bijelo, žuta forzicija.
Priroda počinje iznova i iznova, nezaustavljivo.

U prepunom klubu nije moguće razgovarati, što je zapravo i dobro, jer ti bi naravno, razgovarala samo o jednom.
O, kako je mogao. ( pronaći sebi drugu ) O, kako je mogao ( ne sjetiti se svih obećanja koja je izgovorio ) O, kako je mogao.
Ma gle, ptičice moja draga, mogao je. Uostalom, zašto ne?
Svi imamo svaki dan prazan list papira pred sobom i počinjemo iz početka, čim otvorimo oči, koliko god da je noć bila teška.
Svatko u skladu sa vlastitim mogućnostima i potencijalima zaborava.

Jebeno ti nije jasno, gdje su tvoji vršnjaci.
Znaš pouzdano da nisu umrli, barem ne u onom doslovnom smislu. Pa gdje su onda ?
Ili se možda samo osjećaš staro, zbog umora i nakupljene prtljage koju još nisi ispustila na nekom prašnjavom putu,
jer unutra ima nekih dragocjenosti koje bi ti mogle trebati ?

Ne podnosiš ljubavne pjesme i točka.
Pa plešeš divlje na strane, devedesete, ne slušaš riječi, nisu važne riječi, nisu više važne riječi,
važan je ritam kojim tjeraš svoje uspavano, ovisničko tijelo na gibanje.
Tu i tamo, u tome mraku prekinutom bljeskavicama, ti vidiš vršnjake, vidiš i starije.
Zašto ti je to uopće važno i za što su važne godine ?
Želiš se orijentirati, želiš vidjeti da si na pravom putu, da ne bauljaš neutabanim stazama?

Kroz bol, kroz bol, viče tvoje krvavo srce, ravno kroz bol. Ništa me ne može ubiti ako ja to ne želim.

Poznanik ti skida gumicu sa kose i ti shvatiš da je to ispravno, dosta je bilo pospremljene kose skupljene i ukroćene na vrhu tvoga tjemena.
Pa se razlije tvoje osobno zlato kroz mrak prekinut bljeskavicama, kosa pleše čudno i divlje, svaki ti dijelić tijela vrišti o slobodi.
Ne plače ti se dok plešeš, kao i dok spavaš i to je divan osjećaj neprekinute nježnosti prema sebi.
Ti kroz ples odjednom uviđaš da se radi o kontinuitetu, neprekinutom dijeliću tebe koji nastavlja, izlomljeno,
krvareći, puzeći, ponizno pred svim nepredviđenim životnim skretanjima, popustljivo,
evo me Gospode, tu sam ti, plešem, vidi me, slavim što sam živa nakon toliko i toliko godina,
živa sam, dišem, mogu dići nogu, ruku, mogu zabaciti glavu,
otpjevati bez greške cijeli tekst pjesme koju sam odavno zaboravila.
Tri cure i dečko zovu te u svoj krug, pjevate zajedno gromko, neka divna energija teče u tom krugu,
energija je to zajedništva, preboljene ljubavi, gubitka, izlomljenih kostiju.
Zahvaljuju ti, ej, zahvaljuju ti na tome.
Zahvaljuju ti na podijeljenom iskustvu.
Jer ti si plesala bol, savršeno si ga otplesala, otplesala si zimu, led,
a vjerojatno je lijepo vidjeti da nakon svega ti ipak plešeš.

U pola četiri ujutro na Savskoj, kao prava kćer prave majke, male iz ulice Savske, čekaš taksi.
Padaju djeca od alkohola, razmišljaš da im zoveš hitnu, al' onda uviđaš da su im se prijatelji ipak pobrinuli.
With a little help from my friend.

Alkohol čini da te boli glava, strašno te boli glava, ali je barem utrnuo onaj dio srca koji pokreće mozak na razmišljanje.
Kasnije u krevetu, pojedeš cijelu kutiju školjkica belgijske čokolade,
pa shvatiš da ti srce nije od čokolade,
da si odavno odrasla djevojka i da ćeš sve valove sjećanja preživijeti.

Kao i prije, kao i do sada.

A prekrasno je

što će jednom
zbilja doći zaborav.
Kada se kazaljke više neće ovako preklapati,
niti te se imalo sjećati.
Kao dva stranca što su se promašila.
Za pedalj. Ma za palac dječji.

Kada te neće više nimalo biti.
U svitanjima.
Otiscima aviona na južnim nebesima.
U Parizu. Budimu. Gornjem gradu.
Malim pupoljcima šafrana. Zemlji koja diše.
Duboko. Plitko. Duboko. Pravilno.
Pa zamagli oči. Cvijeću.
Pa bude rosa.

Životne lekcije.
Puno torba na leđima
Ili četkica za zube u džepu.
Izgon iz nečija srca.
Prelazak svih mojih granica bez dokumenata.
Oproštaji. Peroni.
Metalno kočenje svih mojih zakašnjelih vlakova.

A znam, doći će ono čudesno vrijeme,
nalik finom porubu ljubičice.
Kada će se ova naša priča
Koju sada pričam nepoznatim ljudima
razliti na platnu eksplozijom boja,
pa zgasnuti, zgasnuti u samo jednu,
sivocrnu, tamnoljubičastu,
kao da slike nije ni bilo.
Previše komplementarnih boja.

Utihnut će ti glas, znam.
Kao i ruke, pogled, miris.
Zaboravit ću kako izgledaš.
Bit će to nalik onom sutonu,
u kojem ptice pokušavaju nadglasati vlastitu čežnju.
Pa bubre novim životom, cvatu u pjevanju,
vidiš ih inate se,
inate se životu koji nas sve " vara i ostavlja",
igrajući bez mogućnosti nadoknade promašenih rokova.

Na trgu ću stajati. Stajati ću.
Biti ću dječak kojeg si ostavljao da kisne.
Biti ću ti žena koja nije znala prestati plakati.
Bit ću tvoja djevojčica.
Bit ću ptica, grana, rijeka.
Biti ću ti proljeće.
A tada neću imati više razloga za ljutnju.

Neke svjetle pikule prošarati će jutarnje nebo.
A ti ćeš znat da sam konačno,
ovako neposlušna i divlja
ipak

proplesala s anđelima
Ludi irski ples
Zaljubila se opet i opet
Obljubljena sitnim poljupcima
Pred spavanje

Tisuću riječi

Ranjiviji- sretniji

Na mojoj poetsko- terapijskoj radionici
Koja mi puno znači
Ima žena svih dobi
20, 30, 40, 50, 70...
I sve do jedne pišemo svoje emocije
Zadivljene našim riječima kojima se
I bez pripreme
Savršeno nadopunjujemo
Ko u crvenom, ženskom šatoru
Tu se ništa ne mete pod tepih
Tresemo prašinu van, van, na sunce
Odnosi s majkom, ocem, partnerom
Ljubavnikom dozvoljenim
Ljubavnikom zabranjenim
Odnosi s vlastitim tijelom
Vlastitom prošlošću
Mladošću, starošću
Tu se traži direktan izvor boli
Tu se traži mjesto od kojeg ćemo kretati
Ponovno
Oporavljene
A ja bih i njima i sebi tako rado dala
Čarobni napitak zaborava
Iscjeljujuću mudrost
Naputak neopterećenog koračanja

Za slijedeći put
Moramo pisati pismo
" kao netko kome smo dragi"
Treća pozicija obično pomogne
Onaj treći bolje zna

U svakoj od nas stanuje puno žena
A sve od reda plačemo i uzdišemo
Jedinstveno i isto nas je strah
I djeca smo još željna i starice usamljene
sve u isti mah

Kamo odlaze ti poljupci

Da bih si oslobodila dio subote
Za poetsku radionicu
Prikupljam prekovremene sate
Ostajem u uredu do crnoga mraka
Tišina, predanost, koncentracija
Čudo pa nisam umorna
Slatkim pojem kosovi slave
sumrake

Proljeće uvijek dolazi s kišom i vlagom
Danas ću ga nakon posla zato
Tražiti po nasipu
U svaki ću grm zaviriti
Preplašiti male debele vrapce
Ljubopitljivim pogledima
Mojom novom ružičastom kapom
Pokupiti ću ga i odnijeti doma
Staviti ispod jastuka za one noći
Žive nevjerice
Kamo odlaze ti

Što je tebi

Sinoć
Silazi stepenicama i gleda u mobitel
Pa ugane zglob i pukne koja koščica
Naredim Traumatološku
Sjednem na taksi
Nosim kekse, brufen i sok
Nosim plastične čaše
Na pola puta on javlja
- Mama, Sv. duh, nemoj dolaziti
Imam trideset i samo sam te pitao za savjet
Što ćeš me držati za ruku?
Poslije u pola dva
- Zašto su mi dali Andol 100,
kako izgleda tromboza
Dvije anksioze u punom mraku
Moja kaže:
- Moglo je bit puno gore

Tajna uspjeha

Jutros miriši na kišu, a meni su krepali brisači.
Pa ću na posao tramvajem- blizu je.
Jučer je socijalna za djecu rekla mom sinu predamnom:
- Imate jako lijepu mamu. Svaki se put iznenadim.

Odgovorila sam joj: hvala, al nemojte me plašiti.
Zarumenila se.
Napokon sam naučila sa slatkorječivim ljudima.
Komentiranje nečijeg izgleda izvan konteksta,
često je alat obične manipulacije.
Htjela me smekšati, jer ne rade svoj posao kako treba.

Ne želim postati nadrkana baba, al' što sam ozbiljnija
Imam više uspjeha sa ljudima.
Moj topli osmijeh ili razigrano cerekanje puno razumijevanja
Često se tumače kao moja naivnost, nesnalaženje ili pak podkapacitiranost.
Ranije sam se smješkala nepoznatim ljudima.
Refleksno.
Otkad se manje smješkam imam i manje bora.
Djelujem kao da se neću dati tako lako prevariti.
Ljudi to više cijene.
Gledam mrko i govorim jezgrovito.
U tome je tajna.
I dalje imam crni lak na noktima
I prsten u obliku ruže od nehrđajućeg čelika.
Nastojim izgledati
Opasno.
Kao da znam što radim.