što će jednom
zbilja doći zaborav.
Kada se kazaljke više neće ovako preklapati,
niti te se imalo sjećati.
Kao dva stranca što su se promašila.
Za pedalj. Ma za palac dječji.
Kada te neće više nimalo biti.
U svitanjima.
Otiscima aviona na južnim nebesima.
U Parizu. Budimu. Gornjem gradu.
Malim pupoljcima šafrana. Zemlji koja diše.
Duboko. Plitko. Duboko. Pravilno.
Pa zamagli oči. Cvijeću.
Pa bude rosa.
Životne lekcije.
Puno torba na leđima
Ili četkica za zube u džepu.
Izgon iz nečija srca.
Prelazak svih mojih granica bez dokumenata.
Oproštaji. Peroni.
Metalno kočenje svih mojih zakašnjelih vlakova.
A znam, doći će ono čudesno vrijeme,
nalik finom porubu ljubičice.
Kada će se ova naša priča
Koju sada pričam nepoznatim ljudima
razliti na platnu eksplozijom boja,
pa zgasnuti, zgasnuti u samo jednu,
sivocrnu, tamnoljubičastu,
kao da slike nije ni bilo.
Previše komplementarnih boja.
Utihnut će ti glas, znam.
Kao i ruke, pogled, miris.
Zaboravit ću kako izgledaš.
Bit će to nalik onom sutonu,
u kojem ptice pokušavaju nadglasati vlastitu čežnju.
Pa bubre novim životom, cvatu u pjevanju,
vidiš ih inate se,
inate se životu koji nas sve " vara i ostavlja",
igrajući bez mogućnosti nadoknade promašenih rokova.
Na trgu ću stajati. Stajati ću.
Biti ću dječak kojeg si ostavljao da kisne.
Biti ću ti žena koja nije znala prestati plakati.
Bit ću tvoja djevojčica.
Bit ću ptica, grana, rijeka.
Biti ću ti proljeće.
A tada neću imati više razloga za ljutnju.
Neke svjetle pikule prošarati će jutarnje nebo.
A ti ćeš znat da sam konačno,
ovako neposlušna i divlja
ipak
proplesala s anđelima
Ludi irski ples
Zaljubila se opet i opet
Obljubljena sitnim poljupcima
Pred spavanje