P

utorak, 27.09.2022.

Prošlu smo subotu šetale.

Dom ima stazicu od 1 km, koja vodi na privatni posjed.
Napravile smo se malo bedaste, pa smo produžile.
Ionako je stazica kratka, moja D. može šetati barem 5 takvih stazica.

U hodanju je sve. Život, bilo, cirkulacija, disanje.
Misli o smrti, gubitcima, rastancima, isparavaju i nestaju iz tijela koje hoda, giba se, diše.

Želi ići doma.
Doma je htjela ići i kada je bila doma.
Pa lažem. Tako su me savjetovali stručniji.
- Još malo, kažem. Ovdje će vam pomoći.

Pored nas proteže se visoka ograda od lovor višnje, šipkovi divljih ruža crvene se od nelagode, a mali ružičasti cvjetići kažu mi da ipak činim pravu stvar.
Mopsić šeće s nama. Pas je to od vlasnice, rekli su mi. U svom je filmu. Čini se kao da i on trenira.

Danas se probijam kroz jak pljusak i kolaps od prometa k njoj. Obećala sam. Znam da je sto puta pitala. Znam da je tisuću puta to odvrtila u svojoj glavi. Pet je sati prošlo, dočekuje me u pidžami- po tome znam da joj nije dan. I kaže mi, tužna sam.

Donosim joj tekicu s ivančicama. Potičem je da piše svoje ime. Da piše sve riječi koje počinju recimo sa slovo " P".
Pile. Patka. - Može i ona stvar, kaže i smije se. Lijepo se smije, široko. Dobro je. Malo sam je razveselila.
Na njenom je odjelu sestra koja mi je odmah zapela za srce. Vidim da iskreno voli svoj posao. Ona mi daje najbolje informacije o njoj. Lakše je kad naiđeš na čovjeka. Toplog i empatičnog. Znam da će brinuti.

Plemenitost je ta riječ.

Prošlost.
Polako.
Pomoć.
Pokret.
Pas.
Pljusak.
Promet.
Početak.
Pet.
Poticaj.

Pisanje.



Netipična

srijeda, 14.09.2022.

U rujnu, horoskopska se djevica priprema za zimu:

Vjeveričasto
Tu su tople čarape ko šišarke
Svjetiljke ko dobro sakrivene udubine u deblima
Promjena krzna, poploni i deke
Siguran krov, a ne putovanja
Od mila do nedraga
Stanovanja na dvije adrese
Kad ne znaš gdje si kad se ujutro budiš
Niti što imaš u kojem frižideru
Pa traženje refinanciranja reprograma
I malog podstanarskog stana
Ne, ne i ne

Umjesto svega toga
Ona već ima mali player s glazbom koja grije
Jače od ruskog preskupog plina
Ona ima jasno razrađen plan
Kako od manje stvoriti dovoljno
Svježe pofarbane zidove
Police

Prava Djeva
Za neoskudicu
Ne stvara zalihe od riječi
Ne lijepi, radi kratkog osjećaja sigurnosti
svoje male tabane uz njegove
Stvorene od vjetra
Ne strepi od carinika
Ima bilježnice u kojima crno na bijelo piše
Koliko se može dnevno potrošiti
Ne pristaje na vjenčavanje s oblacima
Dok joj ne donesu ugovor o radu

Ona dobro zna
Dok krulji u želucu
Ljubav postane tiša od kiše
Zaglavi se u poderanoj jastučnici
Uznemiri se na svaki nepoznat zvuk
Guma na šljunku

Vjeverica u njoj
skupljene lješnjake svojih dana
Može podijeliti s nepromišljenima
Jer zna da joj je lađa čvršća
od orahove ljuske

Al život je dar
Ej
Bestijalno je ne biti siguran i sretan

Koliko se može



Oči

ponedjeljak, 05.09.2022.

Tamo gdje noću ne gase vodu
Nego šumi, žubori, razbija se o stijene
Tamo gdje si me vodio tri godine za redom
Tamo gdje znam svaki grm, skriveno mjesto
Vodopad koji sam doticala vršcima prstiju
Sjedeći na korijenju drveta, jedući sendvič
Zahvaljujući Bogu na životu
I slaveći ga kroz
svaku
rasprsnutu

kap

E, tamo



U vlakiću ispred mene, na sjedalu
stajao je jednogodišnji dječak
Rafael
Mogli su biti Talijani..možda i Francuzi..
Ne znam zašto nisam pitala..

Ili, možda i znam



Taj dječak
Gledao me najprije ozbiljno par minuta
A onda me uhvatio za ruku
I smijao se, smijao se tako
bezubo i razdragano
I vikao Eeee
Kao, eee, evo napokon
sreli smo se

Taj dječak
Predragi moj Bože
Imao je tvoje oči
I u dubini sebe, mračnoj špilji tuge
U mom osobnom jezeru

Znala sam sasvim sigurno
da si to
Ti

Odabrali smo

nedjelja, 04.09.2022.

Za moj smo rođendan
Umjesto društva, vike i buke
Odabrali čuvati bakicu
Plesati pod krošnjama javora starih
" And she won't cry anymore.."
Dok nas ona gleda sjajnih očiju
Ona koja plače kad joj pokažeš prst
A jednako se i smije

Diviti se svilenkastog teksturi moje kože
Tvojoj izdržljivosti i kretanju iz početka
Ti si peto godišnje doba, kažem,
Ti si izvan svega vremena, šapćem
U tebi su svi koje sam ljubila
Zagrljeni ste se okupili da razmotrite moj slučaj
Bilo joj je opako, kažu,
teško je to za ovako krhku ženu

Za rođendan donio si mi
Neznamkojuporedu narukvicu
Kao da imam na tisuće ruku, prstiju
Kojima te diram iz daljine kad svi zvukovi odu
Kada me razdire čežnja na sedam polova
Pa te narukvice zveckaju
Dođi mi, o dođi mili
Našao si i marmeladu od marelica
Donio sachericu koju smo slistili
u predahu od maštanja

Htjela sam te zadržati ovaj put
I nisam to činila kao prije, šutljivo
Jer kad odlazi ljeto slute i grlice
I prva se magla povija obroncima
I sunce je blago poput paučinastog pokrivača
Kojim sasvim nježno prikriva nesavršenosti svijeta

Ljubim ti oči i gledam gdje već odlaziš
Tako sam
Tako bez mene
Na šalici tvoje neispijene kave
Jedrilica

Gargonille

četvrtak, 01.09.2022.

Nisam vam pričala kako smo se upoznali.

Ne samo zato jer je taj trenutak doista teško opisati, a ne zaplesti se u nostalgiju, idealiziranje i patetiku.
Podmetnuti si nogu i ostati u tom izlomljenom položaju još danima.
Ili zato što sjećanja na to popodne, danas izgledaju poput zlatnog odsjaja u staklu starinske vitrine.
Zasljepljuju i bole oči od tolika sjaja. Nije moguće gledati duže od nekoliko sekundi bez treptaja.

Sigurno vam nisam zato, jer sam se od prvoga trena kad sam ga ugledala, tako fotografski precizno mogla iscrtati u njegovim očima, potrbuške ležati utopljena u njegovim šarenicama, kao da tamo stanujemo zajedno,
kao da sam taj dom u njegovim očima uređivala sama, svojim rukama, šivala zavjese i jastuke od istog skupocjenog materijala, bez prenemaganja, stvarala toplinu koja je tu da traje zauvijek i bezvremeno, a sve od prvog lista koji je zasigurno zatreperio na divljem kestenu, razlistalom i punokrvnom drvetu pored kojega je prolazio toga popodneva,
sve žureći da me sretne, jureći u susret jednoj nezaobilaznoj istini ( otkud ti i zašto sad, i što ću s tobom, kamo da te spremim ) sudbini koju nije bilo moguće mijenjati i koja će nas oboje preokrenuti i prepoloviti, izudarati i pomilovati, poput toplog sjeverozapadnjaka propuhati, sve bolne udubine koje smo stvorili dobrovoljno i braneći se,
od prave životne samoće i neshvaćenosti.

Bilo je to vrijeme mog oporavka nakon bolnice, gdje sam si obećala nekoliko važnijih stvari o mudrijim izborima,
kao i o svakom budućem pametnom izuzimanju vlastitog srca sa tvrdih pladnjeva nečije sujete.

Sjećam se kvrgavih i zastrašujuće ružnih stabala koja sam gledala kroz prozor bolničke sobe, sjećam se kako sam se kod liječnika izborila sa bolji smještaj, sjećam se ljubica u plastičnoj čaši, koje sam nabrala kradomice, iskačući kroz prozor, dokazujući samoj sebi da sam živa i da ću preživjeti sve lomove.
Izlazak iz bolnice bio je, kako to i inače bude, nešto poput novog rođenja.
Znam da je pao iznenadan i kasan snijeg po tek iznikloj livadi , a ja sam se smiješkala ljubicama koje sam spasila od smrzavanja, baš kao da spašavam dijelić vlastite griješne duše.

Tog petog travnja veselila sam se nečijem pozivu na premijeru,
a nisam bila sigurna da je Potage o kojemu se pisalo tih dana po svim novinama,
bio upravo namijenjen meni.
Razmetljivog kuhara nisam osobno poznavala, pa je logična pretpostavka moja i bila da mi nije mogao posvetiti jelo samo tako na neviđeno. Nije mi struka, volim fina jela, i znam da je spravljanje nekada nalik na pravu intimu koju ne dijelimo sa svima.
Radilo se o pilećem consommeu, valjušcima od riječne račetine sa crnim tartufima i vrhovima mladih šparoga narezanih a la Julienne. U redu, zvuči dosta fino. Ali zašto meni ? Nije vapio za publicitetom, niti mu je bio potreban dodatan aplauz oduševljenih nepaca. Slovio je kao majstor od zanata, za njegova su se jela doslovce otimali prijestolonasljednici, generali, bogate kurtizane, glumice i svatko tko je volio bezočno i griješno pomaziti se životom.
Možda mi je samo htio privući pažnju, pomislila sam, igrajući na kartu moje taštine, al pisma koja su mi uslijedila tih dana sadržavala su neke neustrašive riječi, neke uspavane melodije lopoča, mirise nekog granja koje ne gori.

Pa sam odgovorila na poziv. Samo jedna kava u lokalnom cafeu, nakon probe, na brzinu, oboje nemamo isuviše vremena. On ima ženu. Ja imam sina. Nećemo se zadržavati, ma samo da se vidimo.
Nekada kasnije pričao je da je odmah trebao otići, što mu je i bio prvi poriv, od prve osjećajući onaj sjeverozapadnjak koji će ga odvući daleko na nesigurnu pučinu nespokoja i grižnje savjesti i slamanja svih emotivnih utočišta u kojima je privremeno uspješno našao zaklon.
U meni je proradila silna znatiželja, snažno ono nešto, kao da vodorigama zaštićen, promatraš s katedrale cijeli svoj grad kao na dlanu, sve uličice svoga djetinjstva, sve klupe na kojima si sjedio, kandelabere na kojima si naslonjen žarko nekoga ljubio, u svitanje, ili pred spavanje....
Ta ružna čudovišta na koja se oslanjaš kako ne bi pao, po keltskoj su mitologiji danju trebala otimati i žderati malu djecu, a noću se okamenjivati. Zanemarimo li da smo se prepoznali baš poput bezazlene dječice, čudeći se što nas je to snašlo, ostaje nerazjašnjeno zašto nas ta čudovišta nisu odmah i pojela.
Zanemarimo li pak mitologije, namjena njihova zapravo je puno praktičnija : odvođenje suvišne vode s krovova.
On je odvodio moje suze i sušio ih svojom brigom i poljupcima. Svojim finim manirima na koje nisam naišla nikada niti prije, niti poslije, ma da sam živjela još tisuće godina u različitim tijelima i s različitim ulogama.

Tek na trećoj kavi me poljubio. I bilo je to silovito. Bilo je to nalik na bitku, bitku krvavu i nimalo bezazlenu, jedan na jedan, prsa o prsa, u kojoj znaš da ćeš zasigurno izginuti, al znaš da gineš za nešto pošteno i vrijedno, za nešto što nikada prije nisi imao u životu, pa ti nije žao izginuti, nije ti žao života ako je to cijena.

Ne. Cijena je bila daleko viša. I tu nije bilo cjenkanja, kao što sa smrću i inače biva.

"Ljubav je nešto krhko što treba maziti i paziti.
Ljubav nije izdržljiva i ljubav nije nepopustljiva.
Ljubav se može slomiti pod nekoliko grubih riječi ili odbaciti sa šačicom nepromišljenih postupaka.
Ljubav uopće nije nepokolebljiv pas,
više je slična patuljastom mišolikom lemuru."
( Vodoriga, Andrew Davidson )



Početak mog ( još) neobjavljenog romana...

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.