Prošlu smo subotu šetale.
Dom ima stazicu od 1 km, koja vodi na privatni posjed.
Napravile smo se malo bedaste, pa smo produžile.
Ionako je stazica kratka, moja D. može šetati barem 5 takvih stazica.
U hodanju je sve. Život, bilo, cirkulacija, disanje.
Misli o smrti, gubitcima, rastancima, isparavaju i nestaju iz tijela koje hoda, giba se, diše.
Želi ići doma.
Doma je htjela ići i kada je bila doma.
Pa lažem. Tako su me savjetovali stručniji.
- Još malo, kažem. Ovdje će vam pomoći.
Pored nas proteže se visoka ograda od lovor višnje, šipkovi divljih ruža crvene se od nelagode, a mali ružičasti cvjetići kažu mi da ipak činim pravu stvar.
Mopsić šeće s nama. Pas je to od vlasnice, rekli su mi. U svom je filmu. Čini se kao da i on trenira.
Danas se probijam kroz jak pljusak i kolaps od prometa k njoj. Obećala sam. Znam da je sto puta pitala. Znam da je tisuću puta to odvrtila u svojoj glavi. Pet je sati prošlo, dočekuje me u pidžami- po tome znam da joj nije dan. I kaže mi, tužna sam.
Donosim joj tekicu s ivančicama. Potičem je da piše svoje ime. Da piše sve riječi koje počinju recimo sa slovo " P".
Pile. Patka. - Može i ona stvar, kaže i smije se. Lijepo se smije, široko. Dobro je. Malo sam je razveselila.
Na njenom je odjelu sestra koja mi je odmah zapela za srce. Vidim da iskreno voli svoj posao. Ona mi daje najbolje informacije o njoj. Lakše je kad naiđeš na čovjeka. Toplog i empatičnog. Znam da će brinuti.
Plemenitost je ta riječ.
Prošlost.
Polako.
Pomoć.
Pokret.
Pas.
Pljusak.
Promet.
Početak.
Pet.
Poticaj.
Pisanje.