Ne gnjavi, zvijezdo
subota, 31.07.2021.
-Ne gnjavi me, ne zovi me stalno, mama, mama, plivaj i šuti.
-Mama, što bi se dogodilo da zvijezda padalica sada padne u ovo jezero ?
-Bože, kako si naporna i dosadna!
Moja frendica i ja, ležale smo na plaži tog ljetnog popodneva, prepričavale si dogodovštine s našim frajerima,
pomalo razočarano i ogorčeno, ali i sa određenom dozom humora koji nas je ipak donekle držao iznad površine.
Nismo bile spremne za prekide s njima, ali nismo mogle niti zaključiti da smo sretne i zadovoljne sa svojim vezama.
Bile smo poput ove djevojčice koja pita što će biti sa zvijezdom padalicom, a svojim smo muškarcima bile
neshvatljive, teške i naporne, baš kao što je i ta malena bila teška i dosadna svojoj čangrizavoj i nezahvalnoj majci.
Mi smo, naravno, zvijezde padalice u toj priči.
A oni, oni jednostavno pričaju ili ne pričaju, govore, misle ili ne misle,
ali postupaju potpuno drugačije od nas. Poljubi ili ostavi, nema treće.
Muškarci rade samo ono što žele.
Dva svijeta, Mars i Venera, reklo bi površno oko, ali bilo je i više od toga.
Jedan se suzdržavao od svake emocije, a drugi ih je razdavao bez milosti.
Drugi je baš pripao meni, kao za peh. Jer na riječi sam oduvijek bila slaba.
Vjerovala sam svakoj riječi, a bogato ukrašenoj pogotovo.
Svaki puta, kada bi nam se veza nasukala u plićaku njegove neodlučnosti i moje nestrpljivosti,
on bi posegnuo za arsenalom svih onih riječi i rečenica koje bi svaka žena željela slušati danonoćno.
Ispucao bi u mene takvu nezadovoljnu i nestrpljivu, sumnjičavu i posesivnu,
čitav šaržer najveće nježnosti, pažnje, suza, preklinjanja, prepoznavanja,
pa bih tada ja, sva izranjavana njegovom ljubavlju spram sebe,
uvijek dolazila do zaključka da u toj vezi još imam gomilu toga za naučiti
i ne smatrati baš svaku svađu prekidom, što sam radila gotovo cijelog svog ljubavnog života.
Ima dakako, daleko puno važnijih stvari od ljubavnog odnosa.
Znadem nekoliko ljudi koji sasvim pristojno i mirno, pomireno i sretno, žive sami sa sobom.
Žive u ljubavnom odnosu sa sobom i svojim životom, što se za mene baš i ne može reći.
Cijelo vrijeme bih rado živjela u vatrometu, a znamo kako i kojom brzinom izgara to čudo
koje se rascvate na našem nebu.
I kojom brzinom, jedva vidljivom golom oku, zvijezda pada.
Kao djevojčica s početka priče, silno želim vidjeti što se događa dalje sa tom zvijezdom.
Pola stoljeća mi je u rujnu. Nisam djevojčica.
I gnjavim samu sebe tim čeznutljivim proplamsajima, kao da drugih briga nemam.
Neki sam dan pričala s mojom prvom, dječijom ljubavi.
Čujemo se povremeno i lijepo je kada se grleno smijemo preko telefona.
Živi u drugoj zemlji, ima brak i dvoje djece, stvara, radi i nismo se vidjeli godinama.
Kada sam mu ispričala što me muči, zaključio je da ne znam uživati u onome što imam.
– Dobro ti je ovako, kaže. Zašto se želiš skrasiti ?
Imaš napokon slobodu da radiš upravo ono što i kada želiš.
Nikakve obaveze. Ljubiš kada ti se ljubuje, a u međuvremenu živiš kako ti se živi.
Otkuda ta potreba za zajedništvom i gniježđenjem, kao da sam ptica ?
Želim li ja njega uopće takvoga imati svaki dan pored sebe ?
Tko zna što bi ostalo kada bi se istrošile te „verse i note, šarene perle „
kojima me zasipa, kojima me kupuje ?
Tko zna gdje bih se spotakla i pala, kako i kojom brzinom.
Kad nije mjesec, na nebu strasno sjaji mamina zvijezda,
zvijezda koju smo zajedno gledale u ljetnim noćima,
zvijezda kojoj se ona smješkala, kojoj je pjevala i kojoj je vjerovala.
Kronično nezadovoljna ? Ne, uvijek zagledana u visoko, s vjerom da joj neće zauvijek biti nedostižno.
To je briga za zvijezdu, briga za ljubav, briga za snove i želje.
To je kada ti nije svejedno, tada gledaš visoko.
Pa neka si i davež i gnjavež, teška osoba s kojom je nemoguće živjeti.
Jednom će ta zvijezda, vidjet ćeš,
samo kliznuti preko isuviše ukrašenih riječi,
ko mali bodež rasparati komadić tamnoplavog neba u kojem se posijala
i u tom padanju pronaći i zadržati samo svoj sjaj.
komentiraj (18) * ispiši * #
Totalmente a mano
Ako ćemo potpuno iskreno, prste na sunce, za mene ljeto još nije ni počelo.
Unatoč žegama, vlažnim popodnevima prepunim omaglice, vrućim jutrima i presušenom rublju, najezdi komaraca, preumornim cvrčcima, mene -po svemu pravo ljetnu, ljeto još ove godine gotovo nije ni dotaklo.
To je neko pseudoljeto.
Ne, nije mi još pošteno raščupalo kosu, s miljem uštinulo za obraz, strastveno poljubilo u vrat, zaslinilo mi bradu, skinulo iz cipela, uprljalo koljena, pomaklo mi bokove u smjeru vruće kubanske salse, napalo me rojevima zvijezda koje se nedaju potopiti u nekom noćnom i sretnijem, južnom toplom moru.
Iako sam mu, razumije se, pripremila i ležaljku i suncobran, izvadila mu ponajbolje knjige iz moje biblioteke,
svaki dan svježe iscijeđenu limunadu, ne, zakazalo je u potpunosti, koje more, nije mi napunilo ni kadu, utrljalo mi ružmarin u zapešća, otpuhnulo mi mirišljave balone u oči, privezalo mi špagicu ispred vrata ne bi li pala, ne bi li se prosula, ne bih li se prestala doživljavati tako osobno i tako ozbiljno i napokon se nasmijala vlastitoj šeprtljavosti, skupa sa ljetom, skupa s njegovim velikim i vlažnim očima željnima pravoga života,
željnim novih kolovoških putovanja unutarnjom stranom mjeseca,
onako široko i onako pitomo, kako se razmiče samo ljetno nebo i zove na hrabre i lude snove.
-Tvoja je duša ranjena, ozbiljnim glasom i posebno smiješnim naglaskom ustvrdila je Olga, otpuhujući savršen kolut dima negdje u stranu, prema zgođušnom konobaru, ispijajući svoj rubinski crveni Chateau Fleur Cardinale od kojeg su joj usnice iz trena u tren postajale sve veće i senzualnije.
- Podsjećaš me na likove iz ruskih klasičnih romana, gradiš se snažnom i snažna si u toj svojoj ranjivosti, i tek ponekad se zavaraš da možeš, nije dovršila misao, a ja sam se već široko nasmiješila toj paradoksalnoj situaciji, u kojoj vam jedna prava mangup- Ruskinja govori kako je podsjećate na ruski patos.
Voljela bih da pijem, Olga.
O, kako bih voljela da pijem i da ločem i da se tako nekih dana uopće ne trijeznim.
Da hodam lunatično i omamljeno kroz ovaj život, da ne osjećam svu surovost života, koji me tako nekada neodoljivo podsjeća na film u kojem sam se nenadano našla,
bez nekog pristojnog honorara i sa sasvim pristojnim cammeo efektom,
filmski uradak u kojem moja sasvim privatna i intimna životna situacija, bude pretvorena u dramsku situaciju,
tako postajući pravom scenskom laži.
Kako sam to postala likom iz ruskih romana ? Je li me možda netko pitao želim li ja uopće to ?
Kako sam se zapravo snašla u toj ulozi i leži li mi to ? Jesam li to prava ja ?
Gledam Olgu kako pije.
Gledam ovog ženskog ruskog mangupa kako ispija tu dragocjenu tekućinu,
taj nektar božanski, to drevno piće bogova,
gledam je kako naginje već tako sedmu, osmu čašu, al tko još broji,
i oči joj se svjetle ko dvije žeravice u polumraku, kao vučici koja na dnevnoj razini otkriva prave životno važne spoznaje, a ja....
ja trijezna pored nje, tako prokleto trijezna, trijezna ko majka, trijezna ko majčina trijezna majka, stara tisuće godina slavenska duša, sa svojom pomaknutom karmom, osuđena na Kairosa kome sam pisala pjesme, kome sam posvetila život, kome sam dala sve,
u zamjenu za samo jedan i potpuni trenutak pronalaženja
bliskosti i sreće.
Ako ćemo potpuno iskreno Olga, za mene će ljeto otpočeti tek kada se vrati.
U tom trenu baš.
Baš.
komentiraj (7) * ispiši * #
Grga Čvarak
utorak, 27.07.2021.
Njega sam najviše kažnjavala. Kad nije pomoglo nefizičko, radila je guza ili čupanje
iza uha. Jer je jako jarčevski svojeglav i svadljiv. Najviše propituje granice strpljenja. S druge strane, najplašljiviji je, najnježniji, najkrhkiji. Trči mi u zagrljaj. Posebno ljubi.
On se grubošću samo brani, da. Al tisuću puta sam si već obećala, neću se dati isprovocirati osmogodišnjaku, koji nam iz samo sebi znanih razloga, uzme loptu usred igre, razbaca figurice od Čovječe ne ljuti se, skrene uvijek suprotno od onoga gdje mu se kaže. Imaš osjećaj, želi negativnu pažnju, pa mu je daš. Pokažeš negodovanje, isprva blago. Jer silno je sladak. Ko Grga Čvarak. Al pobudi u meni uvijek neku nesavladivu ljutnju, jer namjerno kvari. Čupanje iza uha razlog je zašto se njegova mama postavila na mene. Čupam joj dijete, ej! Nedopustivo. No, ja nisam prolaznica, neka fensi šmensi baka, koja se s njima ne bavi. Ja ih odmalena osim čuvanja, voljenja i obožavanja, učim svemu i odgajam. Postavljam granice. Zato smo tako vezani.
Već istu večer nakon duela s njihovom mamom, zove me on k sebi u krevet i šapće: uopće me nije bolilo.malo sam glumio. Nemoj pliz ići nikuda. Ti se jedina s nama igraš.
Grga Čvarak.
komentiraj (9) * ispiši * #
Ko si ti?
ponedjeljak, 26.07.2021.
Kad se rodio, u moru onog bakinskog gugutanja, prvo pitanje koje mi se javilo bilo je: ko si ti, ha? Kao da se ponovno rodio netko već otprije jako blizak i drag. Gledao me poznatim očima, imao je poznate ruke, a debele palčeve na nogama sam odmah prepoznala.
Narav mu je blaga, nesvadljiva, sve odmah okrene na šalu, a humor mu je za njegovih šest svjetski. S njime se može satima pričati niočemu, pa da to na kraju ispadne vrlo poučna priča u kojoj sam uvijek ja osupnuti učenik.
Nikada ne uzvraća istom mjerom, ne želi skakati s mola jer ne riskira, voli maštovite igre i razgovore.
On je ono biće, koje će na svom rođendanu vlastitom, prepoznati da vas bole leđa, pa potom zanemariti poklone, poleći vas u krevet i donijeti knjigu da mu čitate. U dućanu će, bez da ga to zatražite, vaditi stvari iz košare jer vi imate bruh. Kad se odrasli svađaju, njemu je to smiješno, jer sam jako brzo oprašta i zaboravlja. Ko pravom strijelcu, važnija mu je igra od svađe.
I tu, dok smo na moru, njemu govorim gdje je što, jer je najprisutniji i najbolje pamti, pa da kaže drugima. Promatra, čuje, osjeti. On me uči onoj zezantskoj strani života, šali na vlastiti račun, pravom opraštanju.
komentiraj (6) * ispiši * #
Riba plava sa žutom prugom po sredini
srijeda, 21.07.2021.Bezbrižna, plava, beskrajna ljeta.
Baš kao njena kosa boje žita, u pramenovima obljubljena suncem. Ljetne frizure traže puno kvačica u kosi, kao u pričama koje si pričamo prije, isto tako šarenih, njenih snova. Pričama prije spavanja naime, ko šarenim kvačicama, prizivamo lijepe snove. Prikvačimo se na lijep san. Pričamo o vilama, princezama, plavim ribicama sa žutom prugom, koje vilu njenog imena uče plivati.
Prije nego utonemo u san, kažemo jedna drugoj što da sanja. Vodenjača mala ima silnu maštu.
I uvijek sama odluči što će sanjati.
Koje boje kvačicu. Koju haljinu.
Danas, ona me češlja i kaže: sad smo iste, baka Funa! Vidi, iste smo! I grli.
Pomislim : bože, koliko si samo ljepša i kako ćeš, ako ćeš to htjeti, svijet imati pod nogama, lutko moja lijepa i čežnjo!
Sretna, jer me ona vidi daleko ljepšom nego li jesam, ljubim je u pupak i ljubavno gledam tamnoplave obrube njenih šarenica.
Skriva mi japanke, " da ne možeš ići od nas".
Trči mi u zagrljaj, neopterećenošću trogodišnjakinje. Daj joj hranu, igru i dobru priču. Zauzvrat, ona će te voljeti zaljubljeno, svakom lunulom, madežom i tamnoplavim obrubom šarenice.
Isto ko što su im prstići već oblikovani do u crticu i nabor, tako su te malene duše već veliki ljudi u sebi i znaju o nama više no što možemo tako preveliki uopće o sebi spoznati.
komentiraj (6) * ispiši * #
Morskoj zvijezdi
utorak, 20.07.2021.
Istina je prava, da je čovjek uvijek
u svojoj bolesti sam.
Zaključujemo to mudro, ranom zorom,
uz kavu iz termosice i pljugu
na prozoru kupaonice u Vinogradskoj
moja cimerica i ja.
Ona je lijepa
ko zvijezda nad morem
a takvo joj je i ime
i jako smo sretne da smo se srele.
Znala je njega, iz viđenja,
i baš ga je opisala kakav je bio.
Ježimo se, plačemo, smijemo se
Simultano.
No, što god dalje sviralo
na ovom našem crtovlju života
mnogi će se, kao prijatelji
razbježati
Jasno
( buu..bjež', zarazit ćeš se mojom tugom)
Al' zauzvrat uvijek će tu biti
neke ruke
neke oči
neko srce
koje će stotinama kilometara udaljeno
znati kada plačeš
Nepoznati
ulazit će ti u živote
nenadano
plesati salsu s tobom
bolničkim hodnicima
dati ti veličanstven osjećaj
da si mlada, da si lijepa, zdrava
poželjna
Besmrtna
Uvijek
Bit će za tebe nečija priča kao lijek
Melem na gorku ranu
Ljutu nemoć
Goli strah
Moja lijepa morska zvijezdo
Strah je tako ponižavajuć za život
I dok drhtimo kao krošnje
Gore se došaptavaju i gnijezde
Ptice
Zvijezde
komentiraj (19) * ispiši * #
Draga moja zvijer
utorak, 06.07.2021.
Srce moje
Srce drago
Srce
znojno snažno
predano,
divlje odano
očajno
vještice neukrotiva
Goropadnice
Mazna zvjerčice
poput vješta jahača
pritegnuti ular treba
pa i kada znam da ćeš ga zbaciti sa sebe
u trku
nehajno
i sjajno
Tijelo ti gipko milujem
Ljubim obraze
udišem ti
dah
kucam
nozdrvama
Jedva živa ostajem
al pokrivam se grivom tvojom
zvijezdo moja sjajna
vodiljo
Pripitomljujem te
Mir, mir
Ne plaši se
ništa strašno nije
ti ne možeš
s pola voljeti
Divljine
komentiraj (9) * ispiši * #
