Bezbrižna, plava, beskrajna ljeta.
Baš kao njena kosa boje žita, u pramenovima obljubljena suncem. Ljetne frizure traže puno kvačica u kosi, kao u pričama koje si pričamo prije, isto tako šarenih, njenih snova. Pričama prije spavanja naime, ko šarenim kvačicama, prizivamo lijepe snove. Prikvačimo se na lijep san. Pričamo o vilama, princezama, plavim ribicama sa žutom prugom, koje vilu njenog imena uče plivati.
Prije nego utonemo u san, kažemo jedna drugoj što da sanja. Vodenjača mala ima silnu maštu.
I uvijek sama odluči što će sanjati.
Koje boje kvačicu. Koju haljinu.
Danas, ona me češlja i kaže: sad smo iste, baka Funa! Vidi, iste smo! I grli.
Pomislim : bože, koliko si samo ljepša i kako ćeš, ako ćeš to htjeti, svijet imati pod nogama, lutko moja lijepa i čežnjo!
Sretna, jer me ona vidi daleko ljepšom nego li jesam, ljubim je u pupak i ljubavno gledam tamnoplave obrube njenih šarenica.
Skriva mi japanke, " da ne možeš ići od nas".
Trči mi u zagrljaj, neopterećenošću trogodišnjakinje. Daj joj hranu, igru i dobru priču. Zauzvrat, ona će te voljeti zaljubljeno, svakom lunulom, madežom i tamnoplavim obrubom šarenice.
Isto ko što su im prstići već oblikovani do u crticu i nabor, tako su te malene duše već veliki ljudi u sebi i znaju o nama više no što možemo tako preveliki uopće o sebi spoznati.