Lari mari
četvrtak, 17.06.2021.Lari mari
Ja ti više ne pišem
Već
Ronim tirkizno
Pa ne znam više
Gdje je dno gdje površina
Lakša od vode lakša od zraka
Vretenasta životinja
Nedostaje mi tvoje ovozemaljsko
I svakom ljuskicom te volim
Kad bih se dijelila okomito
Prema tebi svijali bi se moji borovi
Kad bih se dijelila vodoravno
Moj bi te plićak grlio
Dubina te htjela sresti
Ovako prepolovljena
Imam velike oči
Za snalaženje u mraku
Da svaki moj dio ne bi uvrijeđeno
Odšetao svojim putem
komentiraj (15) * ispiši * #
Zaštita od snova
ponedjeljak, 07.06.2021.Ljeto. Prva krijesnica među grmljem.
Zvijezda mamina u 3 ujutro.
Sjaji mi kroz prozor,
osvjetljava mrak.
Čini ga podnošljivijim.
U svim je mama pričama o strasti,
ljubavi, luckastosti, smijehu,
odgoju u kojem se
s nikim ne uspoređuješ.
Samo sa sobom kakva si bila.
Ja prije godinu dana.
Znam da je ta veza bez veze.
Da je neprikladna za odrasli život.
I tužna zbog te spoznaje,
ipak ga vozim do granice,
100 kilometara.
Izvan sebe jer odlazi,
jer tko zna što ga čeka,
jer moram nazad voziti
tih istih 100 kilometara,
jer tko zna što mene čeka.
A početnik.
Ja godinu dana poslije.
Nakon prekida od tri mjeseca.
Nakon pomirenja.
Promjena u percepciji.
Voljeti bez očekivanja.
Pomalo usamljeno, drhturavo,
ko ugasla zvijezda
ili krijesnica.
Dosljedno me gubi. Gasi.
Jer, ja bi mogo da mogu.
Ja bi mogo da znam.
Neparan je,
pa nikada ne može biti par.
Ptica selica.
Ono što se ne zadržava.
Kao voda, mijenja oblik.
Krijepi ta ljubav i poplavljuje
ne staviš li brane.
Ograničenja.
Prepreke koje neće donijeti
onaj romantičan okus fatalnosti,
nego potrebnu
zaštitu od razočaranja.
On godinu dana poslije
i dalje priča o zajedničkom životu
kao da nam je 19.
Ponavlja moje snove o crvenoj zemlji,
kamenu i moru.
Tako stišava moju malodušnost na tren.
Al ja mu ne vjerujem.
Ja mu ne vjerujem
i smješkam se zvijezdi u 3 ujutro.
I punim oči tugom i suzama
koje ne prelaze rubove
i bavim se
branama i ograničenjima
unutar sebe.
Da ne bih opet povjerovala.
Srce nabija.
Nešto se pomaklo
u mojoj tektonskoj ploči.
Ištem stvarnost i buđenje.
Da se dobro zaštitim od snova.
komentiraj (6) * ispiši * #
Tutuuu tuuuut
utorak, 01.06.2021.Svaki dan pobjeđujem. Strah.
Veli Peterson da treba stalno učiti novo, jer se tako razvija mozak. I ja kužim na sebi, da kad učim nešto novo, ne mislim na gluposti, ne pomišljam na tlak pa se dotični i ne razdivlja, ne razmišljam o gubitcima ljudi, o prošlosti. Samo učim to novo što mi se sviđa i pritom osjećam onaj dječji ushit, entuzijazam, smijem se sebi, špotam se, začuđena sam, pozorna, proučavam i silno sam znatiželjna.Valjda to znači da mi se malčice razvija mozak. Malčice.
Tak ću učit i jahanje. Ronjenje s bocom mi je san!
Možda tečaj šivanja...
Svaki dan pobjeđujem strah od vožnje.
Znam da zvuči smiješno onima koji voze već rutinski, puno godina i to čine kao što hodaju ili dišu. Bez razmišljanja.
E, pa ja sam početnik. Osim što sam položila nedavno, nisam puno vozila.
Tako su meni brzine i njihovo mijenjanje u pravom trenu, još uvijek pravo umijeće, jer sam godinu dana vozila auto s automatskim mijenjačem. Šteka mi peta brzina, nalazi se gore desno na mom mijenjaču što mi se nekako čini " van ruke", tak da uglavnom kad vozim brže, vozim u četvrtoj i po ograničenju.
Nekad mi se desi da umjesto u treću, zguram mijenjač nazad u prvu, pa štucam po cesti ko idiot.
Ili umjesto u treću, stavim u petu brzinu, pa pužem i nemrem nikam ili jedva postignem brzinu.
Znam se zgasiti, al mi začudo niko ne trubi.
Usredotočena sam.Napeta ko puška. Osobito na mostovima, pazim na razmak. Zato me danas šokirala žena u autu iza mene, koja je vozila po najvećoj špici i klopala sladoled. Koja kraljica.
Klinci u vožnji telefoniraju, ljudi čitaju i pišu poruke, dosadno im je za volanom, dok se ja za svojim upravljačem još uvijek ponašam ko za upravljačem svemirskog broda kojeg napadaju projektili, a ja ih jedva al uspješno izbjegavam.
Danas sam vozila iza viličara, pa poslije preko Mosta slobode iza nekog mađarskog kamiončića koji je prevozio kratke klade drvene građe.
Smijala sam se ko blesava toj opskurnoj situaciji u kojoj ti se svaki čas klada može skotrljati na haubu jer je mađar nije ničim zaštitio.Snaga klade valja, um pobjeđuje!
Jučer je bio sudar pa je kolona bila prekoogromna, od Avenue Malla do Super Nove. A pišalo mi se za popizdit, naravno. Ne znam ima li išta odurnije. Nemaš di, a žute su ti bjeloočnice. Veli stari da je gledao na telki kak Ameri furaju pelene za takve slučajeve. Razmislit ću.
Kad sam stala na pumpi i olakšala mjehur, u meni je zasviralo "Novi život se rađa" od Olivera.
Danas je bila kolona kod Bundeka ujutro, zbog Flora arta. Zeleni Holding kamiončići krenuli su točno kad i mi na posel. Zaustavljajući se u koloni, završila sam na hupseru iliti na ležećem policajcu. Tak se potrefilo. Popela sam se krivo procijenivši da bum se i spustila, no..kolona nikak da se pomakne. Usrala sam se, glupo je bit na bregu. Samo čekaš kad bu ti popustila kočnica. Al proslo je ok. Moj svemirski brod uspješno sam dovezla do odredišta.
Svaki dan neka nova situacija.
Drhturim, nisam opuštena, prožvačem cijeli paket žvaka, molim se, al vozim. I sve manje griješim.
I naravno, razvijam mozak, jer sam debelo izvan zone mog komfora.
komentiraj (11) * ispiši * #
