Nesvakidašnja

srijeda, 16.09.2020.

Pripuštam tu tugu pomalo, na kapaljku.
Ne mogu odjednom, jer ne bi stala.
Ne bi u mene stala.
Znam si kapacitete.
Gabarite.
Kad je bude imalo previše, stisne me ko željezni pauk.

A od tog nemamo ništa, ni tuga ni ja.

Znam da je na meni ostavila biljege.
Nepomirenosti. Žudnje. Bezazlenosti.
Vapaja nebu. Ljutnje na Boga.
Zaljubljenosti u neposlušne svece.
Tetovaže ispod kože.
Ljubav kojom ptica voli

Nije bila svakidašnja
I zato baš nesvakidašnje boli

Pa i dalje skupljam mala lepršava pera, bijela.
Sva su njena.
Radio se sam od sebe poglasni na pjesmi, njenoj
Pa me stisne, zapeče, nasmiješim joj se
Kroz suze , kroz zube

Nije na groblju.
Tamo je samo umorno tijelo
Obučeno u najljepšu, svilenu haljinu cvjetnu
Njena je duša naTuškancu
Tamo jede šumske jagode


U međuvremenu gledam ne biti isuviše sama
Grabim najduže ruke za zagrljaje
Sklupčam se ko lasta u nečijoj zjenici
Znam za tu tugu apatrida, al ne ispitujem
Šutim i sjajim
Najljepšim sjajem
Ne bi li me malo
Ljubio
U mraku

Ona me još diže ujutro
ajde picmilka, guzo
Šmizlo malik
Vani je
Život
Ili nešto mu nalik

Budi i ti nesvakidašnja
Ko ja
Zaljubi tog neposlušnog sveca
U sebe
Daj, neka te zagrize
Ko jabuku







<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.