Krivo srasli

Mjesto

https://youtu.be/5tfcHiHCnCA

Oduvijek volim ovu stvar.
Al danas me duboko ganula i rasplakala.
Osjetila sam koliko mi silno fale zagrljaji.
Prijateljski. I oni drugi. Ljubavni.
I kako nema sigurnog mjesta.

Potiskujem taj osjećaj jer mi je sada najmanje potreban.
Pa radeći od doma, pišući rješenja o mirovini dragim starčekima širom svijeta, dajući im novčeke, osjećam se kao da sam silno nešto važna osoba. Moćna.
Pa radim i preko osam sati, kuckam i kuckam u mraku mog dnevnog boravka, tiho doprinosim svijetu.
Do kasno, dok mi se ne ukoče leđa i prsti, dok mi mrežni administrator ne onemogući pristup na daljinu.
Kada već ne mogu pomagati u bolnicama ili popravljati krovove.
Starci gledaju sapunice, sister predaje prek kompa, a ja mirovinsko. Ko Fazlinovići.

Moj grad strašno je zadrhtao. Zadrmalo se tlo pod nogama. Osjećaj, kao da toneš u podzemlje. Sve sigurno nestaje.
I drhti još uvijek, moj grad, moje ulice. Kao i moje srce.
Sa svim onim štukaturama, stogodišnjim viticama, skulpturama.
Moji klinci su se neposredno nakon potresa, šćućurili u mom krevetu. Od jastučića i dekice napravili su si sklonište.
Kao, bakin krevet je najsigurnije mjesto na svijetu!
Pa di ću onda plakat, kaj ti je.
Utočište ne plače.

U mom je srcu tako sigurno i najsigurnije utočište svih mojih zagrljaja.
Prijateljskih i onih drugih. Ljubavnih.
Na koje ne mislim.
Samo svrnem katkad pogled na svoje srce.
A kad tamo..

Mjesto za dvoje.
Mjesto za sve tužne. Uplašene.
Jedno ogromno i sigurno mjesto za cijeli svijet.

U izolaciji, drugi dio

S posla mi javili da nisam predviđena za rad od kuće.
Nisam bila na poslu, pa su me malo zaboravili.

- Gotovo je, odredili smo timove, kaže mi mladi šef, privremeno obnašajući tu dužnost, bez potrebnih i natječajem propisanih,
4 godine prethodnog staža.

- Ali imam doma kronično bolesne roditelje. Putujem iz drugog grada. I sama sam bila onkološki pacijent prije samo pola godine, pa mi vjerojatno imunitet nije kao prije.

- Nisi bila na poslu. Odredili smo timove.

- Ali izabrali ste ljude koji žive na puškomet od posla, da vam rade od doma. Zdrave ljude. Bez djece ili roditelja doma.

- Poslodavac je svoje rekao. Uzmi bolovanje.

Dva tjedna ću raditi iz ureda. Do kojeg trebam sat vremena putovati. Javnim prijevozom. Pa onda 2 tjedna od doma.
Moram nabaviti i računalo.
( ovim putem, ima li ko za posuditi? )
Tim A i tim B. Naizmjenično.
Dok sve ne ode u krasan premili kurac.

U izolaciji, prvi dio

Pečem kruh.
Raženo, kukuruzno, pirovo i pšenično brašno.
Polijem ga s malo maslinovog, posipam bučinim sjemenkama. Bude jako fin. Nemjerljivo s kupovnim.
Oduvijek me smiruje ta tekstura tijesta.
Pa onaj miris raskošne, hrskave korice
koji se razlije kućom.
Miris sigurnosti.

Pečem palačinke klincima i starčadi.
U tri tave- puno ih je.
Pa izmišljamo nadjeve. Imamo pekmez od naših marelica.
S mljevenim bademima ili lješnjacima, to bude čarolija.
Klinci stave i kraš ekspresa.
To je već tradicija. Šljive i orasi. Ludnica.
Hvala kokama na jajima.
Hvala djeci na bezbrižnosti.

Nabrala sam mladu koprivu. Miris joj je predivan.
Svjež, proljetan, zdrav. Ko s drugog svijeta.
Osušila sam je na suncu i sada kuham čajeve s medom i limunom.
Nekad i malo kurkume i đumbira.
Hvala ti prirodo.

Maske radimo kreativne. Od rola papira.
Nacrtamo i jezike. Beljimo se strahu.
Klinci misle da su maškare.
Zabavljamo se.
Proljeće buja.
U Veneciji su se pročistili kanali i nakon puno godina,
vratile su se čaplje, patke, labudovi.
Zrak je nekako čišći i mekši otkada su ljudi doma.
Neki ljudi. Odgovorni.
Ili pak nasmrt preplašeni.

Presadila sam ružu apricot.
Stari mi ne da sijati paradajze, veli da je rano.
Koda sjeme zna.
Koda želja zna što je nemoguće.

Počela sam opet slikati. I dalje ne znam.
Al mi paše misliti da znam.
Danas ovog tužnog klauna.

To live in this world...

"...you must be able
to do three things
to love what is mortal;
to hold it

against your bones knowing
your own life depends on it;
and, when the time comes to let it go,
to let it go...”

Mary Oliver

In a meanwhile

Okretala zemlju, svaku brazdu zagledala,
Tražila i na nebu, u fitilju svijeće
križala meridijane, ubola paralele,
porazmještala kontinente,
bila snažna, bila slaba,
nježna, ultimativna,
ljuta i ljubavna,
preslagala zvijezde
preponama, grudima,
pila tu gorku tekućinu.
Možda je okus.
Možda je miris.
Možda si opip.
Plela vunu crvenu.
U mrežu hvatala.
Leptire pogleda.
Nema. Nema.

A onda se samo
veličanstveno
rascvala
magnolija.

Skazaljka

A prekrasno je to što će jednom
zbilja doći zaborav.
Kada se kazaljke više neće ovako preklapati,
niti te se imalo sjećati.
Kao dva stranca što su se promašila.
Za pedalj. Ma za palac dječji.
Kada te neće više nimalo biti.
U svitanjima. Otiscima aviona na južnim nebesima.
U Parizu. Budimu. Gornjem gradu.
Malim pupoljcima šafrana. Zemlji koja diše.
Duboko. Plitko. Duboko.
Pa zamagli oči. Cvijeću. Pa bude rosa.

Životne lekcije.
Puno torba na leđima.
Izgon iz nečija srca.
Prelazak svih mojih granica bez dokumenata.
Oproštaji. Peroni.
Metalno kočenje svih mojih zakašnjelih vlakova.

A znam, doći će ono čudesno vrijeme, nalik porubu ljubičice.
Kada će se naša priča razliti na platnu eksplozijom boja,
pa zgasnuti, zgasnuti u samo jednu, sivocrnu, tamnoljubičastu, kao da slike nije ni bilo. Previše različitih boja.

Utihnut će ti glas, znam. Kao i ruke, pogled, miris.
Bit će to nalik onom sutonu,
u kojem ptice pokušavaju nadglasati vlastitu čežnju.
Pa bubre novim životom, cvatu u pjevanju, vidiš ih inate se,
inate se životu koji nas sve " vara i ostavlja", igrajući bez mogućnosti nadoknade promašenih rokova.

Na trgu ću stajati.
Stajati ću.
Biti ću dječak kojeg si ostavljao da kisne.
Biti ću ti žena koja nije znala prestati plakati.
Bit ću tvoja djevojčica.
Stat cu usred sata, ko kazaljka.
Bit ću ptica, grana, rijeka.
Biti ću ti proljeće.
A tek tada neću imati razloga za ljutnju.

Neke svjetle pikule prošarati će jutarnje nebo.
A ti ćeš znat da sam konačno,
ovako neposlušna i divlja
ipak

proplesala s anđelima
neki ludi irski ples