Marketing
Mjesto
https://youtu.be/5tfcHiHCnCA
Oduvijek volim ovu stvar.
Al danas me duboko ganula i rasplakala.
Osjetila sam koliko mi silno fale zagrljaji.
Prijateljski. I oni drugi. Ljubavni.
I kako nema sigurnog mjesta.
Potiskujem taj osjećaj jer mi je sada najmanje potreban.
Pa radeći od doma, pišući rješenja o mirovini dragim starčekima širom svijeta, dajući im novčeke, osjećam se kao da sam silno nešto važna osoba. Moćna.
Pa radim i preko osam sati, kuckam i kuckam u mraku mog dnevnog boravka, tiho doprinosim svijetu.
Do kasno, dok mi se ne ukoče leđa i prsti, dok mi mrežni administrator ne onemogući pristup na daljinu.
Kada već ne mogu pomagati u bolnicama ili popravljati krovove.
Starci gledaju sapunice, sister predaje prek kompa, a ja mirovinsko. Ko Fazlinovići.
Moj grad strašno je zadrhtao. Zadrmalo se tlo pod nogama. Osjećaj, kao da toneš u podzemlje. Sve sigurno nestaje.
I drhti još uvijek, moj grad, moje ulice. Kao i moje srce.
Sa svim onim štukaturama, stogodišnjim viticama, skulpturama.
Moji klinci su se neposredno nakon potresa, šćućurili u mom krevetu. Od jastučića i dekice napravili su si sklonište.
Kao, bakin krevet je najsigurnije mjesto na svijetu!
Pa di ću onda plakat, kaj ti je.
Utočište ne plače.
U mom je srcu tako sigurno i najsigurnije utočište svih mojih zagrljaja.
Prijateljskih i onih drugih. Ljubavnih.
Na koje ne mislim.
Samo svrnem katkad pogled na svoje srce.
A kad tamo..
Mjesto za dvoje.
Mjesto za sve tužne. Uplašene.
Jedno ogromno i sigurno mjesto za cijeli svijet.
Post je objavljen 25.03.2020. u 22:28 sati.