Skazaljka

01 ožujak 2020

A prekrasno je to što će jednom
zbilja doći zaborav.
Kada se kazaljke više neće ovako preklapati,
niti te se imalo sjećati.
Kao dva stranca što su se promašila.
Za pedalj. Ma za palac dječji.
Kada te neće više nimalo biti.
U svitanjima. Otiscima aviona na južnim nebesima.
U Parizu. Budimu. Gornjem gradu.
Malim pupoljcima šafrana. Zemlji koja diše.
Duboko. Plitko. Duboko.
Pa zamagli oči. Cvijeću. Pa bude rosa.

Životne lekcije.
Puno torba na leđima.
Izgon iz nečija srca.
Prelazak svih mojih granica bez dokumenata.
Oproštaji. Peroni.
Metalno kočenje svih mojih zakašnjelih vlakova.

A znam, doći će ono čudesno vrijeme, nalik porubu ljubičice.
Kada će se naša priča razliti na platnu eksplozijom boja,
pa zgasnuti, zgasnuti u samo jednu, sivocrnu, tamnoljubičastu, kao da slike nije ni bilo. Previše različitih boja.

Utihnut će ti glas, znam. Kao i ruke, pogled, miris.
Bit će to nalik onom sutonu,
u kojem ptice pokušavaju nadglasati vlastitu čežnju.
Pa bubre novim životom, cvatu u pjevanju, vidiš ih inate se,
inate se životu koji nas sve " vara i ostavlja", igrajući bez mogućnosti nadoknade promašenih rokova.

Na trgu ću stajati.
Stajati ću.
Biti ću dječak kojeg si ostavljao da kisne.
Biti ću ti žena koja nije znala prestati plakati.
Bit ću tvoja djevojčica.
Stat cu usred sata, ko kazaljka.
Bit ću ptica, grana, rijeka.
Biti ću ti proljeće.
A tek tada neću imati razloga za ljutnju.

Neke svjetle pikule prošarati će jutarnje nebo.
A ti ćeš znat da sam konačno,
ovako neposlušna i divlja
ipak

proplesala s anđelima
neki ludi irski ples


Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.