< siječanj, 2019 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Rujan 2021 (9)
Kolovoz 2021 (16)
Srpanj 2021 (7)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (6)
Siječanj 2021 (14)
Prosinac 2020 (22)
Studeni 2020 (10)
Listopad 2020 (15)
Rujan 2020 (9)
Kolovoz 2020 (7)
Srpanj 2020 (17)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (12)
Travanj 2020 (16)
Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (11)
Siječanj 2020 (12)
Prosinac 2019 (12)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (16)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (10)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (14)
Svibanj 2019 (11)
Travanj 2019 (15)
Ožujak 2019 (2)
Veljača 2019 (8)
Siječanj 2019 (4)
Prosinac 2018 (4)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (6)
Kolovoz 2018 (5)
Srpanj 2018 (6)
Lipanj 2018 (11)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (10)
Ožujak 2018 (12)
Veljača 2018 (14)
Siječanj 2018 (9)
Prosinac 2017 (8)
Studeni 2017 (3)
Listopad 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
https://m.youtube.com/watch?v=mTn_v08ZJEM


"The most beautiful people we have known are those who have known defeat, known suffering,
known strle, known loss, and have found their way out of the depths. These persons have an appreciation, a sensitivity, and an understanding of life that fills them with compassion, gentleness, and a deep loving concern. Beautiful people do not just happen.”

Elisabeth Kübler-Ross

“Being with him when he died was something I will never forget. His bravery. His happiness. His acceptance. It was a colossal experience for me. Changed my life completely in a way that I had not expected. I expected to feel sad and lost. But I felt the opposite. Just, like, ‘Boy, this is it. This is all we have. Right here. So you’d better pay attention.’”

Laurie Anderson and Lou Reed


“To love. To be loved. To never forget your own insignificance. To never get used to the unspeakable violence and the vulgar disparity of life around you. To seek joy in the saddest places. To pursue beauty to its lair. To never simplify what is complicated or complicate what is simple. To respect strength, never power.
Above all, to watch. To try and understand. To never look away. And never, never, to forget… another world is not only possible, she is on her way.
On a quiet day, I can hear her breathing."

Arundhati

“I hope you will go out and let stories, that is life, happen to you, and that you will work with these stories... water them with your blood and tears and your laughter till they bloom, till you yourself burst into bloom.”

Clarissa Pinkola Estés


“May the sun bring you new energy by day, may the moon softly restore you by night, may the rain wash away your worries, may the breeze blow new strength into your being, may you walk gently through the world and know it’s beauty all the days of your life.”
Apache Blessing


“I am not the first person you loved.
You are not the first person I looked at
with a mouthful of forevers. We
have both known loss like the sharp edges
of a knife. We have both lived with lips
more scar tissue than skin. Our love came
unannounced in the middle of the night.
Our love came when we’d given up
on asking love to come. I think
that has to be part
of its miracle.
This is how we heal.
I will kiss you like forgiveness. You
will hold me like I’m hope. Our arms
will bandage and we will press promises
between us like flowers in a book.
I will write sonnets to the salt of sweat
on your skin. I will write novels to the scar
of your nose. I will write a dictionary
of all the words I have used trying
to describe the way it feels to have finally,
finally found you.

And I will not be afraid
of your scars.

I know sometimes
it’s still hard to let me see you
in all your cracked perfection,
but please know:
whether it’s the days you burn
more brilliant than the sun
or the nights you collapse into my lap
your body broken into a thousand questions,
you are the most beautiful thing I’ve ever seen.
I will love you when you are a still day.
I will love you when you are a hurricane.”

Clementine von Radics





Linkovi
vidrinsmijeh@gmail.com

SarahBernardht
27.01.2019., nedjelja
Sjećanje na sreću

Kroz prozor, sunce je radilo finu arabesku po ledom okovanim granama, a vjetar otpuhivao snijeg u bijeloj prašini..Napravila sam jaku kavu i uživala u njenom okusu, ko nakon duge i teške bolesti, vratili su se okusi i boje.
Ona uvijek kad se ne osjeća dobro, priča o svojoj tuškanačkoj šumi, a ja šutim i gledam kako je sjećanje na šumu mijenja, kako joj se vraća živost pokreta, kako ponovno ima devet, jede šumske jagode, divlje zelene jabuke svog djetinjstva.
- Bila si ko srna, kažem joj, a oči joj odmah poprimaju zlaćanu boju šumskih proplanaka, tajnih staza, dvjesto godina starih stabala.
Sjećanje na sreću liječi, znam to otprije. Al to se znanje na njoj u trenutku oživotvoruje.
Tako i ja pamtim hrapavost njegovih jagodica na mojoj nadkoljenici, toplinu dlanova na prozebloj kori moga lica, pogled koji me umiruje i budi, kao i svu velikodušnost osjećaja koje mi je davao dok je bio moja šuma.
Pamtim i kako smo vječno obilazili dvorce i sve fortifikacijske građevine za koje smo znali, kao da smo planirali koji otkupiti samo za sebe, u moru života koji neplanirano ubija, sačuvati sigurnu utvrdu za sebe.
I dok duše sretno putuju, sjećajući se samo topline kojom su ljubljene bile, moje srce pita se, hoće li se moći za ovoga života ikada više tako prepustiti, pasti u zagrljaj, povjerovati, dati ruku.
Ili će nastaviti živjeti u ledu okovanim drhturavim granama, kojima se dotiču potpuni stranci, koji bi nešto o drugome voljeli znati, a ne usude se.
Ili je možda, samo preselilo u najsigurniju, davno i pomno odabranu utvrdu samodostatne samoće.
Sjećam se jedne ljubavi, sjećam se jedne sreće.
Ne forsiram zaborav, ne odričem se nijednog dana tuge.
Al vidim ponekad, ljudi se vole, ljudi pripadaju.
Pa se pitam, hoću li ikad više to znati.


- 09:33 - Komentari (16) - Isprintaj - #
20.01.2019., nedjelja
Dječje znanje

Moja ozbiljna djevojčica
Prekriva me cijelim malim tijelom
Dok spava
Opusti se pa je teža
Od te težine ne dolazi mi u obzir
Plakanje, meškoljenje,
pronalaženje boljeg položaja za spavanje
Jer bih je probudila
Svežem si kosu da joj ne smeta disanju
I spavam tako, preklopljena
A dah joj je kupinast i pun riječi koje tek mora
Naučiti reći
Zasad priča svojim
tamnoplavim obrubom plavih šarenica
Dok me promatra ozbiljna
Koja ozbiljna djevojčica
Čim je pomakneš sa strane ona se budi
Zna spavati samo dok mi čuje srce

Takvo spavanje poznato mi je
I čudim se još kako je mogao
Istrpjeti tu težinu
Jer ja nisam više bila malena djevojčica
Al mogla sam isto zaspati samo
Dok mu čujem srce

*****
Moji unuci počinju se pitati
Kako nastaju djeca
Pitanje su prvo postavili mami
Jer mame uvijek moraju riješavati muške stvari
" Pusti je, laže. Pitat ćemo baku, ona pozna Isusa."
Moj najstariji zna nešto o meni
Što ni sama nisam znala





- 22:03 - Komentari (9) - Isprintaj - #
16.01.2019., srijeda
Moj prijatelj priča

Ma sve do maloprije
Moj prijatelj priča kako se zaljubio
I ne samo to
Oni tajno ljubuju..psst
Meni se oči na to krijese,
znam odnekud za taj krijes
Zahvatio je kožu
I sva mi zaboravljena koža ježi se, ježi
Onako kako je zima danas bila proljeće
Znaš ono, ptice izlijeću iz cvrkutavih grmova
Nakon što su se dobro naljubakale
Proklete bile

Slušam ga i pijem, a šta ću
Odmah se sjetim koliko dugo nisam
Bila zaljubljena
Pa zamislim da sam Bukowski, stari cinik
Pardon, Bukowskica
Bukwa, reći će neki
Dobro je, gle me, ne mogu se požaliti
Od zadnjeg sam brodoloma sačuvala tek jedra
Neću o trupu, pramcu i veslima
Nisam luda da se još i žalim

Jedra sam presavinula na pravim mjestima
Jedva sam se presavinula na pravim mjestima

A opet..kako bez putovanja..

Moj prijatelj priča i priča,
misli da ne znam o kojoj priča
A cijelo tijelo mu se ukoči kad je kao spomenem
Pravim se fina, uljuđena, kao ne zanima me
A onda mu nakraju samo kažem ime
Jel to možda...
Vještice, znao sam da si vještica
Hvata se za glavu
Pa otkud, pa kako

Točno pedeset i tri puta ponovim mu
Da neću nikome nikada
I da ću tajnu ponijet ..ma i na pusti otok
Moj prijatelj misli da će to
U vezi nje
moći kontrolirati
Da će ipak ovaj put slušati više sebe
S odmakom, znaš ono, ak me poškakljaš
Radi on strategije majko mila
Ekspertiza odnosa
Uživam i smješkam se

Ljubav je za kamikaze izgovorim u sebi
Za djecu, pijance, sve koje Bogek dragi čuva
Dok već po peti put točimo si
Poputnu








- 01:56 - Komentari (42) - Isprintaj - #
12.01.2019., subota
Molim te, budi mi prijatelj

Kako li je samo izgledalo vidjeti me kako onda, sićušna pored velikog vodopada, sjedim na žilama korijenja, udobno zavaljena, sigurna,
zahvaljujuć ti na godini koju si njemu i meni podario?
U tom stropoštanju silne vode, trenutaka i godina, zadivljena, svjesna tvoje snage, hirovitosti ponekad, i ljubavi, jesam li bila tada jako naivna u tvojim očima, jesi li znao uopće kakav mi to teret točno daješ, hoću li moći dalje s njime plivati ili će me potopiti i što s tim teretom dalje, kamo?
Jesi li me požalio bar malo, kad si me krajem te iste godine odvojio od njega, pa me gledao kako se smrzavam, pretvaram u led svaki svoj izdanak kako me ne bi bol ubila?
A dijete sam ti. Ko dijete sam ti. Svu težinu nimalo dječju, odaju tek crni podočnjaci koje ne mogu sakriti i ljudi koji mi se približavaju sa svojim sudbinama, nalaze te moje duboke sjene kao znak prepoznavanja, šifru za ulazak u godove mojih samoća.
Molim te, budi mi prijatelj.

Sanjam psa. Moj je i volimo se do kostiju. Na pogled se razumijemo, bez laveža, režanja, cviljenja. Tek goli pogled i ljubav beskrajna.
U jednom trenu, on se propinje na zadnje noge i pretvara u čovjeka, što mene u snu nimalo ne iznenadi, samo mi produbi povjerenje i ljubav.
Molim te, budi mi prijatelj.

Sad već dvije godine ga nema, a danas je opet niotkuda na jednu pjesmu stigao val, nimalo prijeteći. Bio je visok tek poput mene. Znači, malen. Nije me udario, izbio zrak iz pluća. Zadrhtao mi je bradu, podsjetio me na njegovu vilicu i oči, pa me zapljusnuo u zid nimalo grubo.
Uspjela sam se odgurnuti, prošla sam ovaj put bez ijedne ogrebotine, samo sam se umirila i čekala da ode, da ode natrag na obalu.
Molim te, budi mi prijatelj.

Zbog tih valova molim čak i nepoznate muškarce, koji bi me htjeli voljeti, da mi budu prijatelji.
Oni redovito ne razumiju da je to daleko više od ljubavništva. Misle da ih želim udaljiti.
Molim te, znam da sam lijepa. Nemoj mi to govoriti, nije potrebno. Da, kao da se znamo dugo, jelda. Srodna sam ti. Smirujem te, znam.
I imam pametne oči, čula sam to već.
Al molim te, budi mi prijatelj.
Prvi koji se zbog toga neće osjećati osiromašeno, koji će čekati postojano da se svi moji valovi vrate na obalu, možda će me smjeti voljeti.

Pisala mi je Madmoiselle Marie s Azurne obale.
Pored glazbene čestitke koja mi se ponekad, onako sama od sebe otvori noću, pa polete zvončići u mraku mi sobe, poslala mi je i monografiju svih gradova s Azurne obale, a sve na francuskom.
Mislim si, otkud zna?
Ona je otišla iz Hrvatske s 18, a šalje mi knjigu na francuskom, kao da sam se i ja nekad davno vratila iz...otkud zna?
Moram smislit kako da joj zahvalim.

Molim te, budi mi prijatelj.




- 22:49 - Komentari (19) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.