Lomovi
petak, 21.09.2018.- K vragu! Znala sam ja odljubit od sebe i hrabrije, pomislila je, čupkajući požutjelo, gnjilo lišće ukrasnih tratinčica iz grobne žardinjere svog zakonitog.
Skoro svake subote prala je ona taj mramor klečeći na zemlji, travi, već kako bi je dopalo, sve virkajuć dolje, par stotina metara niže, nekad i s onim bijesnim suzama u očima.
Bila je poželjna i vrlo mlada udovica, a njenog Juraja nije bilo na ovom svijetu već četvrtu godinu. Te su okolnosti značajno doprinosile mnogobrojnim udvaračima, među kojima je doduše, bio i vrlo malen broj upornih. Brzo bi se oni malodušniji naime, uvjerili u postojanu zauzetost njenog srca, jer ona nije bila sposobna izmotavati se, glumiti očaranost, onda kada je nije bilo ni u tragovima.
Tek jedan je zapravo i preostao, u toj plejadi usamljenih vojnika ili onih tek malo željnih zabave. Skroman, dobar, tek pomalo sramežljiv, bio joj je poput prijatelja pri ruci već skoro godinu dana, a opstao je samo zbog svoje nenametljivosti, urođene skromnosti i..strpljenja. Znao je kao liječnik valjda negdje instinktivno u sebi, kako se s ranjenim srcem postupa. Divlje, pa još ranjeno. Preplašeno.
Polako, polako..radi se o povrijeđenoj ptici. Onoj koja pamti sve svoje letove, a sad ne može ni krila raširiti.
Siliš li je na let, izginut će.
No, ni on nije znao da ne plače Marta za svojim Jurajem više. Lako je biti hrabar i otvoren kada živiš u gradu, gdje se ljudi i ne poznaju.
U malenom selu, moraš stalno paziti kako, kome i zašto. Ljudi sve vide, kao da nemaju svoj život. Nekada te i zamijene s omiljenim likom iz sapunice, u kojoj onda sretno i veselo, interaktivno sudjeluju.
Marta je pored Juraja ljubila i Matu.
Kako ga je samo ljubila!
Tamo gdje je Juraj bio zakočen i hladan, Mate je gorio poput vječnog plamena. Tamo do onih šutljivih Jurajevih predjela nije se ona mogla probiti ko ni kroz šikaru, dok se Mate prelijevao preko njenih nježnih kaskada osame, baš poput zaigrana potoka.
Slučaj je htio da su obojica poginula u istom ratu i na istoj strani, besmisleno, gorko i mladi.
Sa razmakom od dvije godine.
A sahranjeni vrlo blizu.
Pa je tako Marta u kratkom vremenu, postala dvostrukom udovicom, mada to nitko nije znao. Nije Mati smjela ni svijeću zapaliti, jer bi se odmah govorilo po selu. Ovako je čupkajuć lišće u grobnoj žardinjeri svog zakonitog, klećeći na travi, mogla gutati samo bijesne i bespomoćne suze, pogledavajuć dolje, par stotinu metara niže.
- Osjećaš li bar nešto za mene?, pitao ju je toga jutra, gledajući je onim istim pogledom kojim nas nebo gleda kad radimo gluposti.
Nije ga zavlačila. Cijelo mu je vrijeme govorila da nije spremna, da si još mora dati malo vremena.
Zbog Juraja. Zbog sela. Zbog vremena.
Na trenutak je osjetila kako on gubi strpljenje. Znaš ono, kad stablo otpusti neku trulu granu, pa ona tresne o tlo, kao da mu i nije pripadala nikada. Tako mu je ona počela pričati o Mati. Gušeći se. Jer to prije nije rekla nikome. O svim svijećama koje mu nije smjela zapaliti, o svom cvijeću koje mu nije smjela odnijeti, djecu mu zagrliti i kako je njeno srce zamrlo onog dana kada ga umirućeg, nije smjela primiti za ruku, poljubiti mu čelo, zatvoriti mu oči umrle, da ne gledaju pustoš koju će ostaviti iza sebe.
Njeno srce dvaput je puklo.
Dvaput, ej!
Jel bilo to na istom mjestu, nije smjela ni misliti.
Svjetlost i vrijeme pucaju po šavovima.
Bili ti šavovi stvarni ili zamišljeni, svjetlost i vrijeme daju se nadoknaditi. Nekada.
Srce..srce je divlje i nepredvidljivo i puca bez ikakvog reda, svojeglavo i mahnito.. i imaš li sreće, imaš li proklete sreće, raspadne se na puno sitnih dijelova poput vjetrobranska stakla.
Pa se ni na koji svoj vlastiti dio ne možeš porezati. Niti možeš koga drugog povrijediti.
No srce, ko i ptica, pamti one letove.
A ko je vidio pticu da cijeli život čuči u gnijezdu.
komentiraj (9) * ispiši * #
