< kolovoz, 2018 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Rujan 2021 (18)
Kolovoz 2021 (16)
Srpanj 2021 (7)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (6)
Siječanj 2021 (14)
Prosinac 2020 (22)
Studeni 2020 (10)
Listopad 2020 (15)
Rujan 2020 (9)
Kolovoz 2020 (7)
Srpanj 2020 (17)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (12)
Travanj 2020 (16)
Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (11)
Siječanj 2020 (12)
Prosinac 2019 (12)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (16)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (10)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (14)
Svibanj 2019 (11)
Travanj 2019 (15)
Ožujak 2019 (2)
Veljača 2019 (8)
Siječanj 2019 (4)
Prosinac 2018 (4)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (6)
Kolovoz 2018 (5)
Srpanj 2018 (6)
Lipanj 2018 (11)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (10)
Ožujak 2018 (12)
Veljača 2018 (14)
Siječanj 2018 (9)
Prosinac 2017 (8)
Studeni 2017 (3)
Listopad 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
https://m.youtube.com/watch?v=mTn_v08ZJEM


"The most beautiful people we have known are those who have known defeat, known suffering,
known strle, known loss, and have found their way out of the depths. These persons have an appreciation, a sensitivity, and an understanding of life that fills them with compassion, gentleness, and a deep loving concern. Beautiful people do not just happen.”

Elisabeth Kübler-Ross

“Being with him when he died was something I will never forget. His bravery. His happiness. His acceptance. It was a colossal experience for me. Changed my life completely in a way that I had not expected. I expected to feel sad and lost. But I felt the opposite. Just, like, ‘Boy, this is it. This is all we have. Right here. So you’d better pay attention.’”

Laurie Anderson and Lou Reed


“To love. To be loved. To never forget your own insignificance. To never get used to the unspeakable violence and the vulgar disparity of life around you. To seek joy in the saddest places. To pursue beauty to its lair. To never simplify what is complicated or complicate what is simple. To respect strength, never power.
Above all, to watch. To try and understand. To never look away. And never, never, to forget… another world is not only possible, she is on her way.
On a quiet day, I can hear her breathing."

Arundhati

“I hope you will go out and let stories, that is life, happen to you, and that you will work with these stories... water them with your blood and tears and your laughter till they bloom, till you yourself burst into bloom.”

Clarissa Pinkola Estés


“May the sun bring you new energy by day, may the moon softly restore you by night, may the rain wash away your worries, may the breeze blow new strength into your being, may you walk gently through the world and know it’s beauty all the days of your life.”
Apache Blessing


“I am not the first person you loved.
You are not the first person I looked at
with a mouthful of forevers. We
have both known loss like the sharp edges
of a knife. We have both lived with lips
more scar tissue than skin. Our love came
unannounced in the middle of the night.
Our love came when we’d given up
on asking love to come. I think
that has to be part
of its miracle.
This is how we heal.
I will kiss you like forgiveness. You
will hold me like I’m hope. Our arms
will bandage and we will press promises
between us like flowers in a book.
I will write sonnets to the salt of sweat
on your skin. I will write novels to the scar
of your nose. I will write a dictionary
of all the words I have used trying
to describe the way it feels to have finally,
finally found you.

And I will not be afraid
of your scars.

I know sometimes
it’s still hard to let me see you
in all your cracked perfection,
but please know:
whether it’s the days you burn
more brilliant than the sun
or the nights you collapse into my lap
your body broken into a thousand questions,
you are the most beautiful thing I’ve ever seen.
I will love you when you are a still day.
I will love you when you are a hurricane.”

Clementine von Radics





Linkovi
vidrinsmijeh@gmail.com

SarahBernardht
26.08.2018., nedjelja
Malo o srcu, malo o zlatu i pokojoj kugli

Pročitala sam negdje da se srce navodno, za razliku od kostiju i svjetlosti, lako ponovno polomi na istom mjestu gdje je krenulo zarastati.
Jer kosti i svjetlost, čvršći su na mjestu zarastanja.
Poražavajućom mi se čini ta misao.
Poražavajućom za Srce.
Srce, koje je toliko snažno i važno.

Ako smo ga međutim, umjesto zavojima, longetama, čarobnim travama, udlagama, imobilizacijama i drugim znanstveno utemeljenim metodama, liječili tehnikom kintsukoroi...onda...eh onda..

Kad sam se onda uporno i dječje razočaravala, ne pronalazeći se u nekim njegovim pričama nimalo, nije me trebao tješiti onako prozirno, onako očito neiskreno:
da su to samo priče.
Odrasla sam, ako sam uopće, na pričama.
One emocije koje je pisao, potpuno nepripremljen, puštajući prstima da mu oblikuju misli i rečenice..e da..te emocije....

Već i tada bih mogla razumijeti da je to bio njegov kintsukoroi. Te priče u kojima nije bilo nimalo mene, bile su priče o onima nekima, kojima više nije mogao ništa reći.
Iz to iz raznih razloga.
Neki su umrli. Neki su otišli. Nekima nije smio priznati. Od straha, srama. Iz ponosa.
Zbog nelagode. Jeze.

To su onda priče radile umjesto njega.

Naše priče govore umjesto nas.
Idu do ponora i drugih svjetova.
Postoje riječi teške poput mlinskoga kamena, kojima smo zauvijek spustili svoje srce na dno najdublje rijeke.
Kao, tako ćemo ga zaštititi.
Pa onda i ne možemo s takvim srcem ništa drugo do li- šutjeti.
Srce bez kisika, poput utopljenika.
Oko njega trava, mulj i gdje koja nijema riba.

Tu nastaju stravične priče.
Tu se priča na vrhovima prstiju.
Tu se uvijek i zauvijek šapće.
Tu nema oporavka.

Kada ne bismo pisali, Srce se nikada više ne bi oporavilo. Kada ne bismo ponovno voljeli, također. Na svim onim mjestima povrijeđenosti lijepimo ga medom i zlatom. Svojih riječi, svoje unutarnje svjetlosti, novom ljubavlju.

No, glavni štos je u tome, da se šavovi moraju vidjeti.

Mjesta spajanja. Zlatne brazgotine.
Mjesta gdje smo ranjeno tkivo zalijepili najljepšom ljepotom koju smo za sebe mogli zamisliti.
Sućuti spram vlastita bića.

Možda se Srce slama na istome mjestu onda, kada smo mjesta spajanja dobro posakrivali. Jer tada smo ih sakrili i samima sebi,
sebi zaboravnima.

Ne, neka se vidi!
Ej, neka se vidi i iz druge galaksije kako si me bolilo Srce!
Neka sada ličiš na neku nestvarnu zemljopisnu kartu, čudnih kontinenata, izlivenih rijeka, naopakih oblaka!
Ja ću ti ploviti ponovno.

Imam malu staklenu kuglu i u njoj ljubičasti koralj.
Kad je obrnem na kontra stranu,
pada snijeg usred ljeta na dnu mora.



- 23:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #
23.08.2018., četvrtak
Jedan od onih života

Neki šum, pa onda ustajem rano.
Doskočim meko iz kreveta i mada bosa, imam osjet papučica.
Kako podatno miriše kasno ljeto!
Na pijane oleandre, ruže koje uzimaju zamah.
Na krilo čvorka, ispod kojeg nosi lijepu, malu, sočnu smokvu, jer mu dvije ne stanu u kljun.
Lukavac!
Ne čini se da se tu itko sprema na spavanje.
Tu vlada savršen sklad, mekoća boja i oblika.

Grlica me nijemo gleda.
Stopila se s bojom tek razbuđena neba.
Vrana se svađa sama sa sobom.
Kad me ugleda, prhne na sjever.

Uživam u pranju prozora i drvenine.
Zasjaji, prozrači, da mi nove uvide.
Malena sam pa stanem na stolac, pa na stol, klupicu vanjsku prozora.
Onda zirnem van, u krošnje.
Ne viđam se s ljudima, ne fale mi.
Pratim ptice, leptire, sve što se miče i raste.
Stopala su mi sve mekša. Nokti mi brže rastu.

Skidam paučinu s fasade, a male mačke stoje dolje i čekaju paukove koji padaju s moje krpe.
Zavlačim se u kutove u koje nikada nisam.
Ne vjerujem dokud sve mogu.
Nekoliko vrabaca prhne sa šljive.
Jedan je spor. Ulovim ga i pustim.

Kad me on stisne sebi i poljubi mi vrat, unutrašnjost mi zabruji poput životinje.
Čini mi se da predem i mljackam.
Zna za moje prošle živote, nagle odlaske i ima strpljenje anđela.

Kasno ljeto gađa me plodovima. U zraku hvatam dvije jabuke, kao da sam znala.
U zelenom oku šarene mačke, vidim obilje svega što imam.
U susjedstvu zalijevaju. Mali miševi i voluharice bježe kroz grmlje, svojim tapkavim nogama.
Mijenjam se. Koža mi je puna sitnih dlačica. Sjekutići se izdužili.
Uši ušiljile. Osjećam najtiše mirise.
Sada se već penjem visoko po stablima i ne razaznajem očeva upozorenja.
Sline mi pocure kad samo pomislim na krilo grlice.
Noću se budim pred krletkama s kanarincima.
Na zidu sjena velike mačke.
Moja je.


- 15:48 - Komentari (11) - Isprintaj - #
11.08.2018., subota
Ispodkožne riječi

ISPODKOŽNE RIJEČI

Tog kolovoza, široko se razmaknulo nebo
slavljenički
srce se sjetilo da osjeća.
Razlila se bijela mirisna svjetlost u životnom pokliču.
Umočilo se samo od sebe ćudljivo pero u tintu .
...i tanko, sasvim tanko ispod moje kože zapisalo neke namjerno nježne riječi upućene tebi,
pa ako me takneš...ako me samo takneš...
kaligrafski oćutjeti ćeš sve moje valovite drhtaje.
Saznati da vrijeme stoji.
Posjetiti uvale Puerto Madryna
gdje kitovi polude tijekom bučnih poroda.
Ako mi samo dotakneš vrat.
Ako mi samo dodirneš rame.
Ako me strastveno pred svima poljubiš.
Kao knjiga nepoznatih, teško prevodivih riječi,
egzotičnih mirisa, nepoznatih okusa i izgovora
postajem
kao zvuk razlivenih pikula po kamenim pločicama
kao žamor djece na onom bijelom trgu pred katedralom u suton
Zagrcnute male ptice. Naježena podlaktica. Moj prst u tvojim ustima.
Ludo povjerljivi l'appel Duvide*
kada me pogledaš s onoliko dragosti koliko najviše mogu podnijeti i ostati
u istom agregatnom stanju
kao gufra* u tvojim rukama, koju ćeš prenijeti u sve one dane bez nas,
moje je srce tog kolovoza na humku svih strahova
zaplesalo duende*
i vidiš li
vidiš li zlato moje
ne prestaje
plesati


- 13:21 - Komentari (7) - Isprintaj - #
07.08.2018., utorak
Pod topolom



A sa tugama ...
znaš već što se radi.
Njima se smiješiti treba.

U mrak crni što vreba
Otploviti?
Ili čamac odvezati ?

A kako ću te dušo moja
onda pamtiti?

I bljeskom sunca
Površinom rijeke gledaš me
U hladu vrhunca
glasom riječnog galeba smiješ se

U stoljetnom zagrljaju tvoje topole
Nazdravljam frankovkom hladnom
danima koji suncu se mole
danima koji bili su naši

A to što te nema, srce drago
Još me čudno plaši.



Nebo, čuvaj me, Sunce, vodi me, Zemljo, drži me, dok koračam ovim putem prema nekome, nečemu ili sebi, ne znajući još što želim pronaći, znajući samo od čega želim otići.
Ali i to ću uskoro zaboraviti, kad se izmiješa ono u meni i oko mene i postane svejedno čemu idem i kamo se vraćam.
(Maja Klarić)






- 15:28 - Komentari (4) - Isprintaj - #
01.08.2018., srijeda
Mala od kolovoza


Danas ću raditi fajitose i nazdravljati
našoj ljubavi,
tom kolovozu,
ganuto, od jutra...

Sad kad već tako dobro znam
da te volim,
da me voliš,
daj, vodi me na svoju planinu,
blizu svoje rijeke,
zagnjuri me u svoje more,
daj,
putujmo....
slikajmo,
plešimo,
pišimo...
zaljubljujmo se u život...

ponovno...
daj.....

Pokazat ću ti kažiprstom
bor na koji se trebaš nasloniti,
da bi postao moj div,
moj kralj,
moja nova stara ljubav,
moja divlja put nepoznata podrijetla,
da bih ti sve vjerovala,
kad ukradem zoru danu
šljunčanim putem
uputivši se u nepoznato.

I kako je zemlja milosrdna i blagorodna,
a zvijezde neobuzdane i mokre
i žive bez ikakva obećanja
hraneći se samima sobom,

i kako ću puna vjere kao gorušičino zrno,
slijediti tu ljepotu
malim stopalima,
na pijesku jednog žala,
pronaći prapočelo
jedne školjke,
jednog vala,
porađajuć nove bogove

zauvijek između zelenog i plavog,
uvijek na onoj strani svijeta,
mala od kolovoza,
tirkizna.

- 08:29 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.