Marketing
Malo o srcu, malo o zlatu i pokojoj kugli
Pročitala sam negdje da se srce navodno, za razliku od kostiju i svjetlosti, lako ponovno polomi na istom mjestu gdje je krenulo zarastati.
Jer kosti i svjetlost, čvršći su na mjestu zarastanja.
Poražavajućom mi se čini ta misao.
Poražavajućom za Srce.
Srce, koje je toliko snažno i važno.
Ako smo ga međutim, umjesto zavojima, longetama, čarobnim travama, udlagama, imobilizacijama i drugim znanstveno utemeljenim metodama, liječili tehnikom kintsukoroi...onda...eh onda..
Kad sam se onda uporno i dječje razočaravala, ne pronalazeći se u nekim njegovim pričama nimalo, nije me trebao tješiti onako prozirno, onako očito neiskreno:
da su to samo priče.
Odrasla sam, ako sam uopće, na pričama.
One emocije koje je pisao, potpuno nepripremljen, puštajući prstima da mu oblikuju misli i rečenice..e da..te emocije....
Već i tada bih mogla razumijeti da je to bio njegov kintsukoroi. Te priče u kojima nije bilo nimalo mene, bile su priče o onima nekima, kojima više nije mogao ništa reći.
Iz to iz raznih razloga.
Neki su umrli. Neki su otišli. Nekima nije smio priznati. Od straha, srama. Iz ponosa.
Zbog nelagode. Jeze.
To su onda priče radile umjesto njega.
Naše priče govore umjesto nas.
Idu do ponora i drugih svjetova.
Postoje riječi teške poput mlinskoga kamena, kojima smo zauvijek spustili svoje srce na dno najdublje rijeke.
Kao, tako ćemo ga zaštititi.
Pa onda i ne možemo s takvim srcem ništa drugo do li- šutjeti.
Srce bez kisika, poput utopljenika.
Oko njega trava, mulj i gdje koja nijema riba.
Tu nastaju stravične priče.
Tu se priča na vrhovima prstiju.
Tu se uvijek i zauvijek šapće.
Tu nema oporavka.
Kada ne bismo pisali, Srce se nikada više ne bi oporavilo. Kada ne bismo ponovno voljeli, također. Na svim onim mjestima povrijeđenosti lijepimo ga medom i zlatom. Svojih riječi, svoje unutarnje svjetlosti, novom ljubavlju.
No, glavni štos je u tome, da se šavovi moraju vidjeti.
Mjesta spajanja. Zlatne brazgotine.
Mjesta gdje smo ranjeno tkivo zalijepili najljepšom ljepotom koju smo za sebe mogli zamisliti.
Sućuti spram vlastita bića.
Možda se Srce slama na istome mjestu onda, kada smo mjesta spajanja dobro posakrivali. Jer tada smo ih sakrili i samima sebi,
sebi zaboravnima.
Ne, neka se vidi!
Ej, neka se vidi i iz druge galaksije kako si me bolilo Srce!
Neka sada ličiš na neku nestvarnu zemljopisnu kartu, čudnih kontinenata, izlivenih rijeka, naopakih oblaka!
Ja ću ti ploviti ponovno.
Imam malu staklenu kuglu i u njoj ljubičasti koralj.
Kad je obrnem na kontra stranu,
pada snijeg usred ljeta na dnu mora.
Post je objavljen 26.08.2018. u 23:19 sati.